Sedam iznimnih sati
Gostovanje: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad: Anton Pavlovič Čehov, Galeb, red. Tomi Janežič (u Zagrebu)
-
Gostovanje novosadskog SNP-a s četiri potpuno različite predstave na pozornicama četiriju zagrebačkih kazališta započelo je 9. prosinca nakon dvanaestosatnog putovanja kroz snježnu mećavu najočekivanijom među tim izvedbama – Čehovljevim Galebom koji je trajao više od sedam sati umjesto najvaljivanih šest i pol, jer zbog kašnjenja nisu bile uvježbane izmjene scene tijekom tri pauze koje su zato potrajale više no inače. Ipak tek je neznatan broj gledatelja napustio izvedbu prije svršetka nakon kojeg su gosti iz Novog Sada doživjeli prave ovacije koje su potpuno zaslužili sačuvavši cijelim tijekom ove neuobičajeno duge predstave visoki intenzitet glumačke energije koji je bio jedan od najbitnijih elemenata uspjeha vrlo originalne kreacije slovenskog redatelja Tomija Janežiča. On se i sam pojavljivao na sceni, upozoravajući gledatelje na neubičajenost i iznimno dugo trajanje predstave i ostavljajući im slobodu da je bez zamjerke napuste u nekoj od pauzi, a zahvaljujući kada to nisu učinili.
No, taj izravan kontakt redatelja s publikom koliko god bio neobičan ipak je većim dijelom imao kurtoazni karakter, a znatno više inovativnosti njegova je scenska pojava unijela u trenucima kada se kao redatelj obraćao glumcima dajući im naputke kako interpretirati neki dio teksta ili kako doći u duhovno ili tjelesno stanje koje će odgovarati liku koji tumači ili pak raspoloženju koje glumac u sebi mora pronaći da bi bio uvjerljiv interpretator predstave koja je zamišljena kao neka vrsta djela u nastajanju i neprekidnom obnavljanju. Njezino stvaranje je (dosad) trajalo šesnaest mjeseci i dijelom je proizašlo iz rada na studiju glume, ali studenti su tek dio glumačkog ansambla kojem su priključeni i neki od prvaka novosadskog SNP-a. A jedna od nedvojbenih vrijednosti tog Janežičevog autorskog projekta svakako je i rad s glumcima u kojem su te generacijske i iskustvene razlike uspješno podređene stvaranju teatarskog svijeta kojem je jedan od bitnih ciljeva (sudeći prema tekstu u programskoj knjižici) „...stimulacija čula,koja posledično aktiviraju i druge reakcije – misaone i emotivne. Samo kroz trajanje, kad su čula već dovoljno iritirana, čak umorna, u pozorištu, u toj posebnoj situaciji, možemo da se opustimo i živimo u vremenu kao što ono teče u životu.“
Iako se i najdobronamjerniji gledatelj u sedmosatnom boravku u kazališnoj zgradi teško može osjećati kao u normalnom ili svakodnevnom životu, Janežič uspijeva polazeći od Čehovljeva teksta i koristeći razne njegove varijante (pa čak i izgovorene didaskalije) uvjerljivo izgraditi univerzum koji je prvenstveno njegov, a u kojem normalni život vjerojatno i jest takav kakvog vidimo u ovoj izvedbi, posebice u prvoj od četiri gotovo zasebne, zaokružene predstave kojima je Janežič i scenograf i dizajner rasvjete. Taj se prvi dio (kao i drugi i četvrti) odvija u četverokutu oko kojeg su na pozornici postavljeni stolce, pa se radnja odvija u svojevrsnom ringu u kojem se sukobljavaju likovi Čehovljeve drame, ali i glumci i to ne toliko međusobno koliko sa samima sobom u pronalaženju istinitog odnosa kako prema svojoj ulozi tako i prema samima sebi. Ta napetost se razvija i između pokušaja realističkog prikaza života provincije Čehovljevog doba i različitih koncepcija njegovog prikazivanja i produžuje na mnogo širem planu između općeprihvaćenog poimanja umjetnosti i potreba za novim oblicima i rješenjima.
Sve je to najvidljivije baš u uvodnom dijelu koji najviše nalikuje probi komada na sceni s nizom ponavljanja u traženju pravog glumačkog izraza. Fascinantno postupno glumačko oblikovanje protagonista otkriva i začetke drame u antagonizmu između slavne moskovske glumice Arkadine (Jasna Đuričić) i njezina sina Kostje (Filip Đurić) koji nije zaposlen i živi na imanju njezina umirovljena i boležljiva brata Sorina (Dušan Jakišić). Kostja želi pokazati svoj talent, intelekt i dušu predstavom vlastitog teksta, no Arkadini je to smiješan amaterizam i svojom podrugljivošću zaustavlja predstavu titjekom koje se jedina interpretkinja Nina (Milica Janevski) bez obzira na osjećaje koji su je vezali s Kostjom zaljubljuje u majčina ljubavnika, slavnog pisca Trigorina (Boris Liješević).
Taj je odnos okosnica drugog dijela u kojem Janežić naglasak stavlja na žestok otklon od uobičajenih interpretacija Čehova, pa se primjerice Arkadina i doktor Dorn (Boris Isaković) zadubljuju u razgovor o Kostji igrajući badminton, a možda je najzanimljivije kako je Janežić zamislio upravitelja imanja Šamrajeva (Deneš Debrei) koji se jedini ne bavi umjetničkim problemima, pa je zato u ovoj predstavi nijem, ali i pored komičnosti znakova koje u riječi prevodi supruga Polina (Draginja Voganjac) zapravo dobrim dijelom upravlja životima čitave te male zajednice, jer je kod njega novac, pa mu se nitko ne usuđuje suprotstaviti. I dok ovakva rješenja ne ostavljaju gledatelja ravnodušnim bez obzira da li je njima oduševljen ili šokiran, vrhunac odnosa Nine i Trigorina s obnaživanjem glumaca koji ih tumače ne samo da nije posebno originalno rješenje nego i ne funkcionira jer između njih dvoje nema prave kemije.
U trećem dijelu publika seli u gledalište, a glumci sjede na stolcima ispred zastora dok je u sredini između njih garderoba s mnoštvom muških odijela koja neprestance isprobava Trigorin, vjerojatno da bi se ukazalo kako se kao paun želi uresiti za mladu djevojku. To nakon desetak minuta postaje beskrajno dosadno, a niti čitav taj čin (osim u nekoliko ključnih trenutaka ponovo bezuspješnog Kostjinog pokušaja približavanja majci nakon neuspjelog mu samoubojstva) nije mnogo uzbudljiviji, jer Janežić želi naglasiti udaljenost lica od zbivanja, pa oni glumci koji izgovaraju dijaloge odlaze iza zastora i čuje ih se kao radio-dramu dok ostali i dalje sjede djelomice odsutno ispred zastora.
Ustrajnost gledatelja ipak nagrađuje vrlo zgusnut posljednji dio, koji se opet odigrava u ringu, sada suženom dodatnim sjedalicama na koje glumci neprestano donose nove upaljene svijeće stvarajući u sugestivnom polumraku dojam neke vrste opijela. Ta atmosfera nadvladava i koncert i večeru i tombolu (jer igre na sreću ne mogu pomoći nesretnim junacima). A kada se konačno Kostja ubije (i opet izvan scene) znalcima drame nedostaje posljednji razgovor između njega i Nine koji može objasniti što ga je potaklo na tragičnu odluku. Tada se spuštaju četiri ekrana na kojima se u flashbacku prikazuje taj razgovor i to u preko pola sata dugom, ali iznimno zanimljivom filmskom zapisu o stvaranju tog prizora u kojem ponovno sudjeluje i Janežić vraćajući glumce i na različite načine nastojeći od njih dobiti što precizniju i upečatljiviju interpretaciju. Ma koliko se možda u prvi mah činilo da je uvođenje filma tek još jedno od modernističkih rješenja bez punog pokrića način na koji taj film u najsitnijim detaljima otkriva rad na stvaranju uloge i izvanredan konačni glumački rezultat (posebice Milice Janevski kao Nine) čini ga vrhunskim kazališnim, a ne filmskim, doživljajem, jer svoju punu vrijednost dobiva tek u interakciji sa zbivanjima na sceni.
A ona su, bez obzira na neke manje uspjele dijelove, uspjela, zahvaljući Janežičevoj originalnosti i zanosu čitavog glumačkog ansambla, zadržati punu pozornost gledatelja tijekom cijele predstave, a to je za sedmosatnu izvedbu iznimno visok domet.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2012.
Piše:
Kurelec