Rijetki su oni čiji završetak dana u djetinjstvu nije bio obilježen barem jednom pričom za laku noć. Iako takvo istraživanje vjerojatno nikad nije provedeno, s gotovo stopostotnom sigurnošću pretpostavljamo kako su te priče najčešće bile bajke. Žanr koji je svojim sadržajem čuvao utopijski duh (nepokolebljivu vjeru u bolje sutra), završavao je uvijek na isti način – raskošnim vjenčanjem i onom, mnogo puta ponovljenom, klasičnom rečenicom: „I živjeli su sretno do kraja života.“ Njih dvoje, princ i princeza, emancipirana djevojka uvijek sugestivna imena i mladić koji se pojavljuje tek na kraju, a čije osobno ime uvijek ostaje tek njegova funkcija (princ).
Tekst Nine Horvat nekoliko je puta izveden prije same premijere. Tako je prvo javno čitanje uprizoreno na prošlogodišnjem DeSADU (trećem), a šest mjeseci kasnije i na osmom po redu KRADU (Kazališnoj reviji Akademije dramske umjetnosti). Oba puta za režiju je bila zaslužna Frana Marija Vranković, a i glumačka je postava otpočetka ostala ista. Posljednja verzija predstave svoj je novi dom pronašla na sceni Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, a tamo je održana i prava premijera.
Dekontrukcijom bajke i njezinih sretnih završetaka, Horvat piše o onome što dolazi poslije, onome o čemu pisci bajki kao što su braća Grimm ili Charles Perrault ne pišu, životu koji je ponešto stvarniji od onog iz bajkovitih priča. U njezinom se tekstu princeze (fizički) ne pojavljuju iako se o njima neprestano govori. Modernizirani prinčevi postaju protagonisti, a cijela je drama napisana upravo iz njihove perspektive.
Radnja započinje uobičajenim muškim predbračnim ritualom – momačkom večeri. Na sceni se nalaze četiri stolca i nevelik stol, iza njih je zavjesa na kojoj je zalijepljena kruna. Ugođaj svečanosti i dvorske uzvišenosti, scenograkinja Marta Crnobrnja postigla je upadljivom i sveprisutnom crvenom bojom. Scenografija upravo zbog te boje ne djeluje minimalistički iako to ona zapravo i jest. Kostimografkinja Petra Dančević kraljevsku je atmosferu upotpunila pripadajućim odorama u koje su odjeveni glumci.
Trnoružičin princ je domaćin, a uzvanici su bračni partneri Pepeljuge, Snjeguljice i Male Sirene. Od svih prisutnih, samo još Trnoružičin princ vjeruje u ljubav i željno iščekuje onu obećanu idilu koja ga čeka u braku. Ostatak bajkovite grupe drukčijih je svjetonazora. Udovac Male Sirene je kronični alkoholičar, razvod Snjeguljice i njezinog princa neupitan je i sve bliži, a Pepeljugu suprug vara (tješeći se kako je, unatoč svemu, odličan otac!). Horvat sliku idealiziranih princeza (na kakve smo navikli u klasičnim bajkama) ubrzo pretvara u tabloidne kreacije koje posve primjetno pate od Angelininog sindroma (Snjeguljica svima želi biti majka), u čangrizave dive koje svima naređuju (Trnoružica je svoga princa, dotad zakleta mesoždera, pretvorila u vegetarijanca), u šutljive no poduzetne sponzoruše (Pepeljuga je udajom dobila sve). Nasuprot princezama koje su groteskno i stereotipno opisane, prinčevi su prikazani kao oni čiji je život ispunjen modernim hobijima (motocross, jogging, jedrenje, teretana), kao oni koji se, zapravo, nisu ni htjeli ženiti (na to su ih natjerali ili buduće supruge ili očevi). Prikazani su poput slabašnih marioneta nesposobnih da prežive u (za njih) preokrutnoj svakodnevici, kao samoprozvani macho muškarci silom zarobljeni u ženskim časopisima, kao žrtve spola koji se bezrazložno naziva slabijim. Upravo se stoga čini opravdan izbor jedinog glazbenog broja koji se pojavljuje u predstavi i to tek na kraju – pjesme Izgubljeni riječke grupe Let 3.
Prinčeve su utjelovili mladi glumci, a predstavom dominira Adrian Pezdirc u ulozi Snjeguljičina odabranika. Facijalnim ekspresijama postiže željenu komiku i uvjerljivost, a lakoćom pokreta (čak i kad je njegova pojava sporedna) potpuno opravdano privlači pozornost gledatelja. Glumačkim kvalitetama izdvaja se i Ivan Magud u ulozi Pepeljugina princa koji dovitljivim baratanjem dijalozima pridobiva gledatelje uvjeravajući ih u opravdanost vlastitih postupaka (varanje supruge i sl.). Ponešto su suzdržaniji bili Trnoružičin (Ivan Bošnjak) i Sirenin (Filip Vidović) princ. Dok je Bošnjak djelovao pomalo uplašeno i nespremno, Vidović je izgledao odsutno i nezainteresirano. Ipak, njihova slabija ostvarenja (koja možemo opravdati tremom zbog premijere na velikoj sceni) nisu narušila zanimljiv i uistinu zabavan tekst Nine Horvat, kao ni režiju Frane Marije Vranković koja je od djela napravila upravo ono što se nalazi u njegovu podnaslovu – komediju.
Ipak, nameće se pitanje govori li se ovim tekstom o silovanju intime javnih osoba, o manipulaciji sveprisutnoj u medijima, filozofira li se o postojanju ljubavi uopće ili se neki postupci pokušavaju opravdati gomilom očekivanja s kojima se pojedinac svakodnevno susreće. Kako nam odgovori na ta pitanja neprestano izmiču, drama (i predstava) postaje podložak koji govori o svemu tome, ali i o promjenama, o nekim novim generacijama i novom vremenu koje je već došlo. I kojemu se jedino možemo, od srca, nasmijati. Ima nas još...
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 14. prosinca 2012.
Nina Horvat
I živjeli su sretno...?
redateljica Frana Marija Vranković
premijera 12. prosinca 2012.
scenografija Marta Crnobrnja, kostimografija Petra Dančević, svjetlo Damir Sirotić, zvuk Goran Stanilović
izvode: Ivan Bošnjak (Trnoružičin princ), Ivan Magud (Pepeljugin princ), Adrian Pezdirc (Snjeguljičin princ), Filip Vidović (Sirenin princ),
