Prilikom zatvaranja 5. festivala regionalnog kazališta Prolog u Sisku premijerno je izvedena predstave Krajolik pod oružjem Gradskog kazališta Sisak. Riječ je o drami višestruko nagrađivana britanskog dramatičara i scenarista Joea Penhalla premijerno izvedenoj u Londonu 2007. godine. Tekst tematizira probleme vezane za moralne implikacije stvaranja tehnologije koja bi mogla biti iskorištena kao oružje masovnog uništenja, a koji osobito snažno odzvanjaju u ovo vrijeme kada je nemoguće pobjeći od diskursa o ratu, terorizmu, različitim formama nasilja. Ideja komada sama po sebi nije nova, siže podsjeća na sadržaj akcijskih filmova, no na kazališnim daskama na njega pada ponešto drugačije svjetlo. Iako je u mnogočemu tekst izravno vezan za autorovu domovinu i osjetno gubi jednu dimenziju ako se pokuša prilagoditi našemu podneblju, ipak se publika može s njime povezati budući da je riječ o pitanjima globalnih razmjera.
Scenografija i kostimografija jednostavno i sasvim realistično dočaravaju likove i prostore djelovanja u njihovoj svakodnevnoj varijanti. Brzim i lakim premještanjem ključnih funkcionalnih elemenata scenografije prostor se lako preobražava primjerice od neuredna stana rastrojena znanstvenika u neugodnu prostoriju za ispitivanje. Jedini intermedijalni element koji se ističe u inače klasičnoj režiji projekcije su prizora ratnih i terorističkih užasa, koji se izmjenjuju na platnu u pozadini između činova. Potresne slike podsjećaju na zastrašujuću aktualnost predstavljenih problema te jasno aludiraju na pomalo ironičan naslov komada čiji bi alternativni prijevod mogao biti i Krajolik s oružjem ili čak Krajolik stvoren oružjem (eng. Landscape with Weapon). Pozadinska glazba uz projekcije potpomaže oblikovanje pomalo tjeskobne atmosfere.
Likovi su na prvi pogled varijacija na temu već mnogo puta viđenih suvremenih tipova: socijalno neprilagođeni i nespretni genijalac, njegov brat zubar koji pokušava doći do dodatne zarade ilegalnim davanjem botoksa, odrješita poslovna žena naglašene seksualnosti i moralno iskvareni agent tajne službe. No likovi ne ostaju samo na navedenom nego tijekom predstave dobivaju nove dimenzije i razvijaju se u zanimljive trodimenzionalne osobe prema kojima publika postupno nužno razvija ambivalentne osjećaje. Lik znanstvenika Neda još je jedna nadasve uspješna transformacija Amara Bukvića, čijom osamljenom pojavom na pozornici predstava počinje i završava. On se koleba između fascinacije razvojem tehnologije, svoje profesionalne taštine (učestalo se uspoređuje s Leonardom da Vincijem) te osjećaja odgovornosti i krivnje zbog potencijalno razornih posljedica koje mogu imati zloupotrebljeni rezultati njegova intelektualnog rada.
Filip Juričić u ulozi Dana, njegova brata, spretno mu parira u svakome smislu. Za razliku od svoga brata Dan vodi sasvim običan život, razmišljajući kako da se domogne što veće količine novca kako bi kupio novi Jeep, iako živi u centru grada. Nešto manje prostora za demonstraciju svojega glumačkog umijeća dobili su Ivana Legati i Ivan Glowatzky, no dani prostor oboje su maksimalno iskoristili. Gluma se poigrava navedenim stereotipima, no uspijeva zadržati uvjerljivost i prirodnost te prenijeti publici emocionalni naboj u ključnim trenucima.
Motiv koji se učestalo ponavlja tjekom predstave su djeca. Ned nema djece, iako bi ih volio imati, njegov brat ih ima pa u infantilnom prepucavanju jedan drugoga zapitkuju kako djeci objasniti to što rade, bilo da je riječ o oružju ili o botoksu. No djecu imaju i Nedova naizgled hladna poslodavka i beskrupulozni tajni agent, čime autmatski dobivaju na humanosti. I oni samo žele otići kući svojoj obitelji, rade svoj posao i traže od njega da odradi svoj. Uostalom, zajednica ovisi o radnim mjestima tvrtke koja zapošljava Neda, na njega pada i odgovornost osiguravanja egzistencije brojnih ljudi. Ovakvo očito repetitiranje motiva djece postavlja pitanje kakav je to svijet koji se priprema za buduće generacije, koje su vrijednosti koje će im biti prenesene.
Tema predstave ozbiljna je i teška, postavljena (i neodgovorena) pitanja predstavljaju stvaran problem čitavog suvremenog društva, no neugodu razbijaju nerijetki momenti oštrog crnog humora. Ipak, na samome kraju braća se prvi put okreću prema projekciji, slomljeni i iscrpljeni, a publici nakon odgledane predstave ostaje gorak okus. Iako je njegova drama prije svega okrenuta prema kritici društva i demonstrira nužan pad pojedinca koji se pokuša oduprijeti nevidljivom i svevidećem sistemu, Penhall poziva i publiku da razmisli o vlastitoj odgovornosti unutar toga sistema. Naposljetku nije bitno o čijem je ratu riječ i tko su glavni akteri, ne možemo okretati glavu od očitoga i zavaravati se da je problem dalek ili tuđi. Dan to u jednom trenutku jasno poručuje odgovarajući bratu: „Mislio sam da bi to moglo biti nekako drugačije... – Nikada to nije nekako drugačije.“
© Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2012.
Joe Penhall
Krajolik pod oružjem
redateljica Aida Bukvić
premijera 21. studenoga 2012.
prijevod Lada Silađin, scenografija i kostimi Danijela Gotal Grgurač, video projekcija Zoran Rajković, inspicijentica Radmila Brodarac, rekviziter Boris Lemaić, fotografije i promidžba Alen Pahić, promidžba i prodaja Lorena Podić, organizacija i marketing: Marijana Barišić
izvode: Amar Bukvić, Filip Juričić, Ivana Legati, Ivan Glowatzky
