Što je nama Itaka?

Kazalište Ulysses, Brijuni; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb; Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko narodno gledališče, Maribor; Atelje 212, Beograd; Festival Sterijino pozorje, Novi Sad; Teatar navigator, Skopje: Goran Stefanovski, Odisej, red. Aleksandar Popovski

  • Kazalište Ulysses, Brijuni; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb; Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko narodno gledališče, Maribor; Atelje 212, Beograd; Festival Sterijino pozorje, Novi Sad; Teatar navigator, Skopje: Goran Stefanovski, Odisej, red. Aleksandar Popovski

    Već prije svoje četrdesete godine Goran Stefanovski (1952) stekao je ugled jednog od najznačajnijih dramatičara ne samo Makedonije nego i cijele nekadašnje Jugoslavije, pa nije čudno da je upravo njegov Odisej potaknuo dosad najveću koprodukciju zemalja nastalih raspadom bivše države u kojoj su sudjelovala kazališta iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Makedonije. A iako ni Stefanovski ni redatelj Aleksandar Popovski nisu deklarativno mijenjali ni vrijeme ni prostor Odisejeva dvadesetogodišnjeg povratka iz Trojanskog rata u rodnu Itaku očito je da su glavni elementi te priče korišteni da bi se u zrcalu klasične Grčke ogledalo ono što se zbivalo na ovim prostorima nakon ratnih sukoba devedesetih godina prošlog stoljeća.

    Brijuni kao mjesto praizvedbe podsjećali su i na vođu kojem je to otočje desetljećima bilo na raspolaganju, a izvedba na otvorenom u mediteranskom ugođaju da je klasična Grčka, jedna od najvećih svjetskih civilizacija, nastala na Balkanu koji danas izaziva uglavnom negativne asocijacije i na kojem je vođen i posljednji rat u Europi. Za ideju vodilju predstave upravo je spoj ta dva naizgled i vremenski i svjetonazorski udaljena svijeta Brijune opravdano pretvarao u vrlo teatraliziranu Itaku koju su svojim utočištem mogli osjetiti i utemeljitelj teatra na Brijunima Rade Šerbedžija, koji se nakon duga lutanja nastanio (barem na neko vrijeme) u nedalekoj Rijeci, i Goran Stefanovski, koji danas ima britansku adresu, a to poimanje kazališta kao vlastite Itake u dobroj su mjeri čini se osjetili i ansambl i ostali sudionici stvaranja Odiseja.
    Kazalište Ulysses, Brijuni; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb; Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko narodno gledališče, Maribor; Atelje 212, Beograd; Festival Sterijino pozorje, Novi Sad; Teatar navigator, Skopje: Goran Stefanovski, Odisej, red. Aleksandar Popovski
    Iako je nakon ljeta predstava krenula na turneju kazalištima i zemljama koji su je koproducirali, prijelaz iz ambijentalnog teatra na pozornicu nije bitnije narušio ideju o toj kazališnoj Itaci u kojoj se suvremena zbivanja promatraju kroz priču iz klasične starine. Zaslužna je za to svakako i efektna scenografija grupe Numen i Ivane Radenović kojom dominira predimenzionirana replika polovine glave antičkog kipa, prerezana dijagonalno i položena na taj rez, služeći u tom položaju za dočaravanje raznih situacija. U prvoj sceni iz nje kao iz Homerove glave ili točnije njegovog uma naviru Odisej i njegovi pratioci, zatim služi kao brod kojim sa svojim pratiocima putuje Odisej, a iako uvijek jednaka, zahvaljujući režiji i glumačkoj igri svaki puta uvjerljivo sugerira prostore kojima se protagonist kreće, pa čak i Olimp na kojem rezignirani Zeus u dojmljivoj, a ponekad i neodoljivo komičnoj interpretaciji Svetozara Cvetkovića, iako pomalo iritiran Odisejevim pretenzijama da se izjednači s bogovima, ne zna što bi učinio ne samo s ljudima nego ni s bogovima koji su zamoreni vječnim ponavljanjem svojih stereotipnih ponašanja sve dok se Atena, iznervirana vlastitom mudrošću, ne zaljubi u Odiseja i počinje mu pomagati, ali bez sposobnosti pokazivanja vlastitih osjećaja. Suprotnost između moći božice i nespretnosti zaljubljene žene omogućio je Nataši Matjašec Rošker da pokaže veliki raspon glumačkog umijeća u kojem nerijetko dominiraju komični tonovi. Slične domete (s time da u komične situacije unosi više grotesknosti) doseže Dijana Vidušin tumačeći četiri vrlo različite uloge (Melanta, Nausikaja, Kirka i Hekuba).

    Kazalište Ulysses, Brijuni; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb; Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko narodno gledališče, Maribor; Atelje 212, Beograd; Festival Sterijino pozorje, Novi Sad; Teatar navigator, Skopje: Goran Stefanovski, Odisej, red. Aleksandar Popovski Ipak najatraktivnija uporaba glave kao scenskog elementa je - zahvaljujući i sugestivnom korištenju zvuka (Damir Ključarić i Davor Rocco) i svjetlosnim efektima – u dočaravanju pećine Kiklopa (kojeg karikirano ocrtava Franjo Dijak, vrstan tumač i uloga Prosca, Dječaka s Ismara i Astijanaksa). Tu se Odisej izvlači iz smrtne zamke tako da jednookog diva nauči cijeniti i pisati poeziju, osljepljujući ga u trenutku njegovog umjetničkog nadahnuća i zanosa. Već taj prizor u uvodnom dijelu predstave pokazuje kako Stefanovski autoironično strukturira svoj komad ugrađujući u njegove temelje i tezu o bavljenju poezijom (a i teatrom) kao mogućem putu prema samoubojstvu. No, pomalo paradoksalno takav ga odnos prema vlastitom poslu ne vodi prema turobnoj ozbiljnosti nego ga oslobađa u maštovitom poigravanju antičkim motivima. Slično se odnosi i prema najčešće neupitnom sustavu vrijednosti klasične Grčke, što je vidljivo i u kostimima Marite Ćopo koji kombiniraju poneku naznaku klasičnog kostima i izokrenute elemente suvremene slobode odijevanja, pretvarajući vizualno antičke bogove u neku vrstu ostarjelih, umornih rokera, a Odiseja u nespretnu karikaturu kojoj su junaštvo i legendarna lukavost zapravo očajnički pokušaji dovitljivosti u spašavanju vlastite kože.

    Da takva koncepcija ne padne u pojednostavljenu parodiju bitne zasluge ima izvanredni tumač naslovne uloge Ozren Grabarić koji naizgled izvanrednom lakoćom, a vjerojatno iscrpljujućim radom na traženju i usavršavanju svake nijanse, prelazi iz opsjednutosti vlastitom veličinom u kojoj ni bogove ne doživljava sebi ravnima u depresivna raspoloženja u kojima ne vidi izlaza iz svog besmislena lutanja. Takav ostarjeli Odisej više nema ideala i spreman je i na najnečasnije postupke da bi izvukao bilo kakvu korist za sebe. Svodeći Odiseja iz sfera klasičnog junaka u običnog, našim suvremenicima sličnog koristoljupca, autor i redatelj su uz pomoć sjajne Grabarićeve interpretacije mogli prokazati junačke ratne pothvate kao ratne zločine i time zapravo ne samo pokazati kako današnjica u ogledalu klasike pokazuje svoje zločinačko lice nego i obrnuti stvar i upitati se nisu li i nekadašnji poduhvati i ratovi bili jednako brutalni i besmisleni kao i današnji, ali su ih mitovi, povijest i umjetnost postavili na pijedestal koji ne zaslužuju.
    Kazalište Ulysses, Brijuni; Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb; Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Slovensko narodno gledališče, Maribor; Atelje 212, Beograd; Festival Sterijino pozorje, Novi Sad; Teatar navigator, Skopje: Goran Stefanovski, Odisej, red. Aleksandar Popovski
    U takvim okvirima predstava na kraju postavlja i pitanje o pravom značenju povratka u Itaku, posebice nakon što dotad prilično blijeda Anita Mančić kao Penelopa izvanredno održi gotovo feministički govor u kojem napada Odiseja kako je mogao i pomisliti da bi ona trebala biti vjerna dvadeset godina dok je on uživao u avanturama i zabavljao se s najrazličitijim pripadnicama ženskog roda. Tu se Itaka nazire kao mučno zajedničko življenje bića koja se ne vole, a ne kao sanjani dom i domovina. A to onda dovodi i do pitanja kakvog su smisla imali ratovi, žrtve i zločini da bi se do tog doma i domovine stiglo, što gledatelja vodi prečicom iz antike u suvremenost. Uz to međutim ostaje još jedno zanimljivo pitanje nakon tako postavljene predstave. Ako su njezini autori i njihovi suradnici kazalište označili kao svoju sanjanu Itaku, je li Itaka do koje su doplovili svojom predstavom, a time i sam teatar njima išta više no što je u predstavi Penelopi i Odiseju – mjesto zajedničkog egzistiranja ljudi koji se više ne vole.

    No, bez obzira na to kakva bila Itaka koju su na kraju ove svoje avanture pronašli za sebe Stefanovski, Popovski, njihovi glumci i ostali suradnici, Odisej je ne samo atraktivna i zabavna predstava, nego i vrijedno kazališno ostvarenje koje itekako privlači slojevitošću značenja navodeći senzibilnije gledatelje na pitanje koja je njihova Itaka.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec