Na pola puta

Zagrebačko kazalište mladih, Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju, Međunarodni festival Kotor Art: Miroslav Krleža, Leda, red. Anica Tomić

• 
  
  Prskanje alkoholom, šmrkanje kokaina, bacane hrane, rušenje namještaja i eksplozivne provale fizičkog nasilja i silovanje – ne to nije jedna od suvremenih drama koje udaraju u želudac nego Krležina Leda u scenskoj adaptaciji redateljice Anice Kovač i dramaturginje Jelene Kovačić. Ironična Krležina melodrama o pripadnicima malograđanskog novobogataškog društva koje iza laži, preljuba te razgovora o politici i umjetnosti skriva duboku prazninu ljudske duše ovdje je pretvorena u kokainski party koji sve više izmiče kontroli. U pokušaju da stilski osuvremene Ledu i pokažu što je danas Krležin salon i njegovi nesretni, smiješni i moralno prostituirani likovi autorice su stigle negdje na pola puta. 
  
  Nekako se stječe dojam da za prikaz tako agresivne pijanke Krleža nije bio potreban jer je svedenost likova na gotovo patološki psihofizički sadomazohizam simplificiralo njih same, njihove motive i odnose koji doduše dubinski počivaju na vulgarnosti prodaje vlastitog tjelesnog i umjetničkog kapitala ali u Krležinoj drami ono što nas draži i ono što nam je zanimljivo njihova je samokontrola i suzdržanost, njihova društvena maska koja se malo-pomalo ljušti. Ovdje su maske pale i prije početka, nema čak napetosti odnosa javno-privatno, razotkrivena je svaka laž jer su svi likovi istovremeno na sceni i slušaju što jedni drugom govore što je zapravo dobro zamišljeno ali nekako je ostalo neiskorišteno kao ironično-duhoviti impuls predstave koja slijedi neki spori, mamurni ritam s povremenim eksplozijama nasilja.
  
  U takvoj koncepciji ogoljena je i glumačka igra u kojoj nema mjesta za nijanse i suptilne motive koji pokreću likove. Melita Nataše Dorčić namiguša je koja ili zavodnički pleše ili sumanuto šmrče kokain ili histerično vrišti u pokušajima objašnjavanja svoje pozicije žene koja traži izlaz iz braka iz računa u ljubavnim aferama. Crnogorski glumac Srđan Grahovac Urbana, propalog diplomata, zavodnika dokonih žena i prodavača pameti igra kao narkomanski zapuštenog dilera kokaina kojeg slabo razumijemo jer mrmlja sebi u bradu a samodopadnost svog lika koji kod Krleže svoju nadmoć voli pokazivati intelektualnim brbljanjem on demonstrira fizičkim nasiljem. Ulogu slikara Aurela ponio je Dejan Ivanić no nismo vidjeli puno od prividnog zanesenjaštva koje skriva proračunatog slabića i kojem se Krleža posebno narugao.
  
  Najzanimljiviji su Ksenija Marinković kao Klara i Mirko Vlahović kao Klanfar. Iako je i Kseniji Marinković kraćenjem teksta sužen prostor i premda i ona igra stereotip zanemarene žene žedne ljubavi i to pokazuje svim atributima, sjajna glumica nalazi prostor u kojem rastvara duboku tragediju svog lika nerealizirane umjetnice zastale u nesretnom braku s vječnim preljubnikom Aurelom, svoj strah od samoće i egzistencijalne nesigurnosti. Lik kojeg u drami a i u predstavi najmanje ima veleindustrijalac Klanfar u interpretaciji Mirka Vlahovića s nekoliko je poteza naznačio bitno. Kao izvan priče on veći dio predstave sjedi puši i promatra i u trenutku kad mu Melita govori da ga ostavlja on poludi i siluje je. U Krležinom tekstu na tom mjestu u didaskalijama piše: „Skupio se u mislima.“
  
  Za one koji ne poznaju Krležin tekst ova predstava funkcionira kao brutalan prikaz vulgarnosti i površnosti današnjih međuljudskih odnosa koji skupljeni tako na jednom mjestu djeluju poput životinjske farme, uostalom i sam je Krleža rekao da je ljudska pojava dvojnost ljudoždera i samilosnika, svinje i vuka, no njegova je Leda je ipak više od toga. Nedostajalo je Krležine fine ironije kojoj se ruga svim tim ispranim maskama, njihove igre u rukavicama pa makar na sceni igrali i goli. Ovako je ova Leda samo predložak za demonstriranje Krležine teze koju izgovara Urban kako je „nešto mutno i crno u temeljima naše egzistencije“.
  
  © Gordana Ostović, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2012.
  

Piše: