Suvremenost prošlog

Vladimir Stojsavljević, Kronika nestajanja. Drame o obitelji Zrinski, Leykam International, Zagreb, 2011.

• Događaji vezani uz zavjere, izdaje i mučku smrt obitelji Zrinski-Frankopan već su dva stoljeća najveće povijesno nadahnuće hrvatskih dramatičara. Kao simbol pobune, želje, volje i prava na slobodu i pravdu hrvatskog naroda, Zrinski-Frankopani posebnu su važnost imali u najkritičnijim razdobljima hrvatske povijesti kada je trebalo naglasiti nacionalni identitet i ritualno povezati narod u cjelinu. Dogodilo se to četiri puta: u drugoj polovini 19. stoljeća s pokretom buđenja nacionalne svijesti, 1918. godine prilikom propasti Austro-Ugarske Monarhije i ulaska u Kraljevinu SHS, 1971. godine tijekom Hrvatskog proljeća i krajem 20. stoljeća s Domovinskim ratom i uspostavljanjem Hrvatske države (Sanja Nikčević, Što je nama hrvatska drama danas). S jedne strane problem koji je tekst/kazalište imalo u takvim okolnostima bila je opterećenost političkim konotacijama, a s druge mitske konotacije samih junaka koji su često presavršeni naročito za suvremene kazališne zahtjeve. Naime u 20. stoljeću junak postaje slab (niskomimetski modus) i jedan od nas, a ti su junaci uvijek zadržavali svoju mitsku auru.
  
  Tu na scenu stupa Vladimir Stojsavljević i od 1992. do 2010. godine stvara četiri drame pod zajedničkim nazivnikom Zrinskih-Frankopana: Katarina Zrinski od Frankopana (1992), Odlazak (1996), Nikola Sedmi (2008) i Kronika nestajanja (2010), objavljene u tetralogiji Kronika nestajanja – Drame o obitelji Zrinski (urednica Eugenija Ehgartner). Drame u tetralogiji počivaju na znanom motivu urote Zrinski-Frankopana – priči o obiteljima koje su odlučno rekle ne bečkom apsolutizmu koji je zahtijevao da se, slijedom Varšavskog mira iz 1664. godine, Hrvatska i Madžarska postave kao gubitnici. Samovolja Leopolda I. rezultirala je pobunom hrvatskog i mađarskog plemstva, a isprva ju je predvodio Nikola Zrinski, koji je ubrzo smrtno stradao u lovu pod sumnjivim okolnostima. Pobunu su nastavili njegov brat Petar Zrinski i  Fran Krsto Frankopan, no zbog izdaje u urotničkim redovima, 1671. godine osuđeni su na smrt odsijecanjem glave. Obiteljima je oduzeto plemstvo, imanja...
  
  Povijesnim činjenicama autor pristupa iz drukčije perspektive. U svojim dramama u prvi plan izdvaja likove koji su dosad bili u pozadini, likove koji su trpjeli radnju svojih mitskih suvremenika (Nikole, Petra i Krste) poput Katarine Zrinski od Frankopana, Zore Zrinski, Jelene Zrinski, Ivana Zrinskog, Adama Zrinskog, Sofije Löbel, Zsofie Bathory, takozvane slabe junake. Prebacujući težište na njih, Stojsavljević ih je istrgnuo iz povijesnog zaborava pletući priču oko mitskih junaka kroz rezultate njihovog djelovanja na obitelj, najdraže i najbliže, koji su patili u besciljnoj svakodnevici iščekivanja neumitnog. Pritom mitske predstavnike lišava natprirodne snage i predstavlja ih kao ljude od krvi i mesa. Podloga njegovoj poetici dijelom se nalazi se u postavkama materijalističke kritike koja tvrdi da je povijest subjektivna kategorija, ograničena dobom i kulturom u kojem živimo, nečija interpretacija i subjektivna realizacija stajališta prema prošlom, a vezana uz sadašnjost koja povijesti odriče njenu upisanu sliku (Leonida Kovač, Pogovor u Kronici nestajanja).
  
  Stojsavljević pritom povijesti ne oduzima upisanu sliku, nego produbljuje postavke materijalističke kritike i popunjava praznine, nadopisuje vječnu, zamrznutu stranicu dokumenta kroz ljudskost svojih likova, kroz bol, patnju, čežnju, strah i borbu. Koristeći se spomenutim faktografskim podacima i povijesnim činjenicama kao kosturom koji privremeno priječi neizbježni rasap, autor fikcionalizira ono što je odsutno iz diskursa povijesti, ono što piše između redaka, što je upisano u dušama sudionika povijesnog događaja i uobličava u svojim likovima. Tako autor, primarni, tragični okvir svojih djela izgrađuje na melodramatskim konvencijama i emocijama, kroz tajna pisma, zavjere, ljubavne intrige, dobre i loše likove jer s mitskim junacima to nije moguće.
  
  U prvoj drami, Katarina Zrinska od Frankopana, susrećemo se s događajima u Čakovcu 1670. godine. Petar i Krsto su otišli u Beč kako bi tražili milost Leopolda I. nakon što su im svi planovi propali, a istovremeno se pod zidinama pojavljuje Carska vojska predvođena generalima Parisom Spankauom i Gottfriedom Breunerom. Kroz okvirnu priču o međusobnom laganju, kupovanju vremena i političkom nadmudrivanju snažne i sposobne Katarine, s najjačim vojnim predstavnicima Austro-Ugarske, Stojsavljević će prikazati lepezu iskrenih ljudskih emocija. Katarinu, koja će pokušati sakriti i spasiti sina Ivana, njegove probleme u odnosu s ocem Petrom, dječje nestašluke, naivnosti i prvo zaljubljivanje kćeri Zore. Prikazujući ih kao obične ljude uhvaćene ukoštac s nečim većim i jačim od njih samih, autor ih vodi u izvjesnu propast, ne dopuštajući svojim likovima da posustanu, zahtijevajući od njih da ostanu uspravni do sama kraja – smaknuća Petra i Krste, pritvaranja Katarine i Zore, pljačkanja i pustošenja imanja.
  
  Druga drama naslovljena Odlazak tematizira sličnu situaciju samo iz druge perspektive. Jelena Rakoczy, najstarija kći Katarine i Petra nalazi se sa suprugom Imrom Thökölyem u ugarskoj utvrdi Munkač. Nakon što su Austrijanci zbrisali Zrinske dolaze se riješiti i posljednjih izdanaka loze. U ovom djelu, autor čak i više nego u prethodnom razgolićuje osobne stavove i promišljanja svojih likova pa će pod tihom prijetnjom dolaska vojske i planiranja bijega obitelji u Tursku, otkrivati etičke, moralne i vjeroispovijedne sukobe između i unutar likova.
  
  Nikola sedmi, vraća nas u Čakovec šest godina prije završnog čina 1670. godine i kroz glavni faktografski okvir otkriva uzroke događaja koji su doveli do krajnjeg izdajničkog čina te smaknuća Petra i Frana Krste. Počevši s Varšavskim ugovorom iz 1664. godine, sumnjivom smrti Petrova oca te pozadinom namjere austrijskih izaslanika generala Raimonda Montecuccolia i vrhovnog suca Carevine Franje Nadasdyja da se sruši utvrda Novi Zrin, autor predstavlja Nikolu kao prvog vođu pobune (koju će kasnije naslijediti Petar i Krsto). Kroz tu okvirnu strukturu, upoznati ćemo se i s onom važnijom, a to je ljubav Nikole prema bratovoj supruzi, nemogućnost veze između konjušara Josipa i plemkinje Jelene, probleme u Nikolinom odnosu sa sinom Adamom, dogovoreni brak Jelene i Ferenca Bathoryja, a sve je zaokruženo Nikolinim stradanjem pod sumnjivim okolnostima u lovu – ubija ga ranjeni vepar
  
  Posljednja drama u tetralogiji, Kronika nestajanja, u okvirnom će se fokusu baviti Petrom I. i organiziranjem pobune nakon smrti Nikole Zrinskog. Ponovo će se kao i u prethodnim smjenjivati faktografija i fikcija kroz pokušaje Petra i Katarine da vještim balansiranjem između vlastita pokušaja spašavanja obitelji i urote austrijskog dvora obitelji osiguraju opstanak. Tako će se radnja dinamično izmjenjivati u scenama između carskog dvora u Beču i dvora Zrinskih u Čakovcu, otkrivajući mnogobrojne spletke koje sudionici jedni drugima pletu. Kako se na kraju ispostavi, niti Petrova borbenost, Katarinina smjelost, snaga i inteligencija, niti Zsofijin utjecaj i važnost na dvoru ne mogu se suprotstaviti mreži koju plete državni tajnik Lobkowitz – ruka iz sjene koja upravlja carskim dvorom i koja je uvijek korak ispred Zrinskih.
  
  Završetak ovog posljednjeg djela Stojsavljević je strukturirao vrlo zanimljivo i značajno. Život Katarine i slabih junaka završava scenom u kojoj austrijska vojska dolazi podno Čakovca te se tako priča ponovo nastavlja u krug s prvom dramom. S druge strane glavni akteri povijesne priče (Petar i Krsto) završavaju svoj put u tamnici gdje se, čekajući smaknuće, suočavaju i mire sa smrću. Čini se kako je autor htio poručiti da mitski junaci prolaze puno bolje od onih koji ih okružuju. Njihova važnost i postupci nužno će dovesti do njihove smrti i definitivnog kraja jer predstavljaju simbole koji se moraju zbrisati s lica zemlje kako se nitko ne bi poistovjećivao s njima, dok će, slabi junaci, oni koji ih okružuju, uvijek iznova patiti. Oni ostaju na životu jer nisu dovoljno važni da ih se smakne, a upravo život bez najmilijih je njihova najveća kazna.
  
  Sve četiri drame sadrže gotovo iste likove ili likove koje smo upoznali u jednoj od njih, a sama priča u ovoj tetralogiji kroz događaje vodi čitatelja gotovo kronološki obrnuto. U prvoj, Katarina Zrinski od Frankopana, saznati ćemo krajnji ishod tragične priče o Krsti, Petru i Katarini, druga slijedi prvu, a u ostale dvije postupno će se otkrivati kako je do krajnje sudbine došlo. Na taj je način Stojsavljević stvorio zanimljivu strukturu u maniri holivudskih prequela koji naknadno otkrivaju pozadinu glavnog zbivanja u prethodnom ostvarenju. Same drame strukturirane su u kratkim, kadriranim prizorima u maniri filmske režije. Svoje likove Stojsavljević gradi kroz spretno balansirane dijaloške minijature s brzim izmjenama u kojima se njihovi karakteri u potpunosti razotkrivaju. Pritom se koristi suvremenim jezikom, a dijalozi su tečni i brzi te ne upadaju u zamku patetike u koju bi se lako moglo skliznuti u toj temi. Sve to rezultira tekstom koji se lako, brzo i razumljivo prati i čita, a lako bi se i slušao sa scene.
  
  Usprkos pomaku od tradicionalnih verzija i ovdje se nalazi upisano političko značenje, samo na drugim razinama. Nije više toliko važno što Austrijanci čine Hrvatskoj, važno je to što situacija čini likovima kao osobama. Pritom se Stojsavljević nije odrekao tradicije posezanja za političkim konotacijama, nije niti mogao, nego je mudro spojio važnost mitskih junaka za nacionalnu svijest s individualiziranom mikrosituacijom u svevremenskoj makrosituaciji. Na taj način čitatelji/gledatelji mogu iščitati snagu žena, kćeri i sinova koji se bore za ljubav, obitelj, djetinjstvo, ali i suvremenu opasnost krojenja sudbine jedne male države (čitaj ulazak u EU!). Stojsavljevićeva tetralogija tako ostvaruje višestruke funkcije na različitim razinama. S jedne strane nudi važniju, toplu i emotivnu priču o borbi sa svakodnevicom, a s druge služi kao ozbiljna opomena i primjer odnosa prema situaciji na koji se trebamo ugledati u osobi Katarine: „Neću ležati. Ja moram ostati uspravna. Sjediti mogu. Onda sam manja, ali još uvijek uspravna.“ Neumoljiva mašinerija političko-urotničkih kotačića melje Stojsavljevićeve likove sve dok ih na kraju ne pretvori u prašinu povijesti. Međutim, ono što zločinci zaboravljaju je da zrnca prašine stvorena nepravdom dospijevaju među zvijezde, koje titrajući sjajem napaćenih ljudskih duša bezvremeno opominju. Ali avaj, povijest se uvijek iznova ponavlja, a kotačići neumorno melju i melju i stvaraju nove i nove zvijezde.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2012.

Piše: