Dina Vukelić, One male stvari nakon polusna, red. Ivona Tomić
Ovogodišnji DeSADU otvoren je javnim čitanjem dramskog teksta autorice Dine Vukelić One male stvari nakon polusna. Čitanje možda nije prava riječ, jer su se studenti Akademije dramske umjetnosti potrudili da ovaj tekst zaista zaživi pred prepunom slušaonicom posjetitelja. Tako je čitanje bilo praćeno za tu priliku odgovarajućom scenografijom, igrom svjetlosti, mizanscenom i glazbom. Sve u skladu s onim što tekst zahtjeva, ali i dopušta.Sam tekst je, kako se i u programskoj knjižici navodi, niz isprekidanih dramskih linija. Te linije, odnosno svojevrsne ispovijesti protagonista na trenutke se prepliću ukazujući da im je i polazište i ishodište u istom pravcu. Svi monolozi rađaju se iz nemira i tjeskobe, nezadovoljstva, a završavaju još većom ispraznošću, neostvarenošću, jer se ne razrješuju te ostaju otvoreni. San je ono što svi traže i čemu se nadaju, san kao mir sa sobom, sa svijetom, san kao odmor od lutanja i traženja, kao spokoj.
Prva sanjarka se pokušava integrirati u društvo kao samostalna, odrasla osoba no ne uspijeva joj. Suočava se s osnovnim egzistencijalnim poteškoćama – ne uspijeva naći posao. Problem povećavaju mučna sjećanja iz djetinjstva koja su u njenoj 25. godini još uvijek živa i opterećujuća. Sanjar je u stvaralačkoj krizi koju ne uspijeva prevladati, i on je u sukobu sa sobom. Ne ispunjava obećanje i zadatak koji je postavio sebi, prikazan tek rečenicom: „svaki dan jedna stranica”. Ljubavne sumnje, različiti strahovi i nesigurnost opterećuju ga na javi, paraliza u snu. Osamnaestogodišnjakinja je prikazana u pokretu – u tramvaju na putu do škole. To je jedino vrijeme kada može zastati u tom bijegu od sebe i svijeta i prepustiti se – polusnu.
Student se gubi u svojoj lijenosti i nestaje u virtualnom svijetu. Nema djevojku, ne daje ispite, nezdravo se hrani i svakim danom se sve više prepušta dosadi, inertnosti, apatiji. Jedina mu je radost računalo. Njegovo svitanje dana zvuk je Windowsa koji se pali. To je njegovo utočište, ali i njegov demon koji ga otuđuje od svijeta. Treća sanjarka je u specifičnoj poziciji. Njezin san nije ni željeno, ni nedostižno stanje, kao kod ostalih. Njen san traje vječno. Ona je mrtva i u kratkim, najvažnijim crtama pripovijeda svoj život do trenutka kada se okamenio u vječnosti – smrti. Spomenar koji uzima simbolizira prolaznost i ispraznost svega. Sjene iz prošlosti su jedino postojano i trajno što ima. Sjene i snovi. Ispovijest ove sanjarke ne dolazi slučajno posljednja u nizu. Početak i kraj dramskog teksta obično nose bogatiji semantički potencijal, pa i priča ove vječno usamljene i nemirne utvare zauzima neku vrstu epiloškog zaključka.
(Polu)san kao mir sa sobom, kao bijeg od sebe, od svijeta, kao trenutak kad se zastane i sumira vlastiti život, trenutak kada se prepušta prošlosti da prevlada,... svakom sanjaru predstavlja nešto drugo, a svakom je opet isto – cilj od kojeg se zazire. Jer nije lako suočiti se sa sobom.
Centralno mjesto na sceni, ali i u značenjskom sistemu drame zauzimaju dvije figure u crnom. Redateljsko rješenje njihove pozicije u skladu je s funkcijom koju imaju u samom tekstu. Oni na trenutke preuzimaju sveznajuću poziciju – daju enciklopedijske definicije pojmova koji muče sanjare, daju prijedloge, savjete, postavljaju pitanja, oni su i predstavnici odbora za evidenciju i evaluaciju snova. Sve vrijeme osciliraju između uloga sveznajućih i sveprisutnih glasova i uloga podvojenih osobnosti sanjara. Nismo uvijek sigurni tko je kome podređen, jesu li oni samo unutarnji glasovi sanjara ili su moderatori tuđih snova. Čini se ipak da onaj nesvjesni dio ličnosti sanjara, koji ne uspijeva da se artikulira u snovima, svoje uobličenje nalazi baš u glasovima tih mračnih centralnih figura.
Teško je razgraničiti unutarnje glasove sanjara, odnosno njihove dvojnike i fiktivne skupljače snova. Tanka je granica i između buncanja u polusnu i kontemplacija budnih sanjara. Atmosfera čitave izvedbe upotpunjena je i vještom igrom svjetlosti i sjene. Gledatelj je potaknut da u skladu s natuknicama (ili nedostatkom istih) upotpunjuje i sam oblikuje smislenu cjelinu koja mu je prikazana. One male stvari nakon polusna tekst je s ogromnom poetskom snagom i potencijalom. Slojevit i dubok, nedokučiv i hermetičan na trenutke, a opet tako pitak i inspirativan u cjelini. Sve čestitke Dini Vukelić na uspješnom ostvarenju!
produkcija Tibor Keser, dizajn svjetla Dubravka Kurobasa
izvode: Sara Stanić, Ana Vučak, Luka Bulović, Pavle Vrkljan, Dubravka Lelas, Nikola Baće
© Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.
Karla Crnčević, Voda do grla, red. Ana Grlić
Četvrti po redu studentski festival kojemu je plemeniti cilj afirmacija i razvoj mladih dramskih pisaca, ove je godine zainteresiranima ponudio pet tekstova studenata dramaturgije. Ono što su tekstovi na javnom natječaju trebali zadovoljiti jesu dva elementa: inovativnost i kreativnost. Javno čitanje teksta studentice prve godine diplomskog studija dramaturgije, Karle Crnčević, prisutnima, za razliku od naslova, nije došao do grla. Iako je nagomilan izuzetno mučnim dijalozima, sumornim situacijama i upornim zvukom padanja kapljica.
Na sceni se nalazi troje glumca (Lukrecija Tudor, Karlo Mrkša, Anđela Ramljak), no cijela se priča pokreće zbog onog četvrtog, kojeg nema i „o kojem se uvijek govori“. Svatko ima neku svoju varijantu priče, svi međusobno komuniciraju, no samo Anja (Anđela Ramljak), njezina kćer, vodi monologe. O njoj, o sebi, o Njemu, o Londonu, o planovima za budućnost za koje ionako zna da se neće ostvariti. Neostvarivi su zbog Nje, one koja je istovremeno tjera od sebe, a nezaustavljivo zadržava.
Polustepenice na kojima glumci sjede (ili iza kojih se skrivaju) djeluju poput naglo prekinutog puta prema gore, eventualnom napretku ili uspjehu. Izgledaju i kao prepreke, nedovoljno velike da ih zaklone od sveprisutnih pogleda ili od samih sebe. Čak je i kretanje na sceni svedeno na minimum što doprinosi atmosferi kojom dominira kontrola, nemoć i apatija. Pokret je omogućen jedino prilikom početka izgovaranja teksta no ubrzo je i on zaustavljen. Sve kao da stoji, iako se neprestano kreće, vrijeme ubrzano prolazi, budući događaji galopirajuće postaju prošli, a Ona, koju baš poput Godota iz trenutka u trenutak znatiželjno čekamo, nikad ne dolazi. Nitko joj se ne obraća izravno već samo osluškujemo Njezine riječi nečijim tuđim rečenicama ili je pronalazimo u sjećanjima. Uvijek se spominje u objektivnom trećem licu, makar joj ni to ne oduzima golemo breme važnosti.
Dramski tekst, ako je i namijenjen ponešto drugačijem i potpunijem izvođenju, sasvim snažno funkcionira i u ovakvom načinu izvedbe, kakvo je javno čitanje. Upravo tada do gledatelja (slušatelja) dopire drama koji i na svojem kraju ne otkriva važne tajne, stvari za koje ni naposljetku ne uspijevamo odgonetnuti je li nam bilo potrebno njihovo tumačenje ili su zapravo i postale toliko velike jer su sakrivene. Tri mlada glumca vrlo su dojmljivo i uvjerljivo gledateljima prenijeli sve ono što ovaj tekst nudi, a nudi upravo ono s početka – kreativnost i inovativnost. Žiri ovim izborom definitivno nije pogriješio.
izvode: Lukrecija Tudor, Anđela Ramljak, Karlo Mrkša
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.
Kristina Kegljen, Ne ljuti se, molim te, red. Ivan Planinić
U sklopu treće večeri DeSADU festivala održano je čitanje dramskog teksta Ne ljuti se, molim te studentice Kristine Kegljen, u režiji Ivana Planinića. U ogoljenoj učionici, prostorno ograničenoj za razrađeniju scenografiju, mladi tim jednostavnim je rješenjem, oslanjajući se na kazališnu tradiciju, ipak uspio stvoriti scenski ugođaj. Publiku dočekuju i ispraćaju glumci u tableau, zamrznutoj scenskoj slici, elementom koji je dugo vremena prije izuma danas gotovo neizbježna zastora upotrebljavan kao oznaka početka i kraja predstave. Početna trodimenzionalna fotografija polako se transformira u film kada glumci otpočnu sa čitanjem. Komunikacijski šamar, upadanje u riječ i dovršavanje tuđih rečenica, iskorišten je kao veznik između prividno slabo povezanih monologa likova koje je Sara Stanić u čitanju prologa najavila kao članove Familiae Vulgaris. Napuštanjem metode kalodonta (igre u kojoj igrač mora reći riječ koja počinje s posljednjim slogom posljednje izrečene riječi) likovi se kristaliziraju te napokon shvaćamo tko je tko u familiji vulgaris.
Obitelj je to u kojoj je nemogućnost komunikacije i neiskrenost izmiješana sa nježnošću, razumijevanjem, a na trenutke čak i imperativnom iskrenošću. Veliki problemi isprepleteni su svakodnevnim preprekama, ali i radostima. Domagoj Janković je u ulozi egocentričnog, gotovanskog i konzervativnog oca pokazao glumačku vještinu i dar u postizanju komičnog efekta. Martina Čvek čita ulogu majke, Ana Vučak je baka i druga sestra, dok je Robert Budak preuzeo uloge suosjećajnog gej sina te seksualno neobuzdana dečka. Katarina Strahinić šeta iz uloge njegove djevojke u ulogu očeve majke. Unatoč dvadeset minuta čitanja glumci su najsnažniji dojam ostavili zaustavljeni u tableau. Već spomenuti prolog sadrži, pored elemenata nacionalne you-tube pop kulture, i upute publici: „Dozvoljeno je plakanje, suosjećajnost, duboki uzdasi i naginjanje preko ramena osobe ispred vas.“ Dok naginjanja preko ramena nije nedostajalo, ostatak emocija ova potencijalno zanimljiva priča, nažalost samo površno razrađena i temeljena na već poprilično potrošenim temama neprihvaćene homoseksualnosti, disfunkcionalnog braka te nemogućnosti komunikacije, nije pokrenula. Autorici se mora priznati dar za komično sagledavanje teških situacija, ali izostaje dramska snaga neophodna za emotivno uslojavanje radnje i pokretanje dubljih osjećaja.
izvode: Robert Budak, Katarina Strahinić, Martina Čvek, Domagoj Janković, Ana Vučak
© Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.
Ivan Penović, Moj nulti rođendan, red. Lea Anastazija Fleger
Ivan Penović na ovogodišenjem se DeSADU-u predstavio tekstom Moj nulti rođendan. Iako je drama zanimljivoga naziva i pristupačnog jezičnog koda (lako razumljivog mladoj publici kojoj je i namijenjena) prilično je nezgrapna i nerazumljiva. ADU-ovci su objasnili kako se njihov rad bavi „reinkarnacijom, nirvanom i tim stvarima“. Imali su nešto više od šezdeset minuta da publici objasne o čemu je zapravo riječ, no bojim se, da u svojoj namjeri nisu uspjeli.
Ulazimo na mjesto zločina, sjedamo u krug oko velike spužve koja podsjeća na jaje i nestrpljivo gledamo u četvoro glumaca koji u fetusnim položajima leže jedni preko drugih. Glumci su počeli pričati o automobilskoj nesreći koja im se dogodila kada su vozili trudnicu na porod u bolnicu. U idućih petnaestak minuta jaje gubi svoju simboličnost i postaje samo podlogom za neki, nazovimo ga, međusvijet (čistilište?), u kojem se junaci naše priče nalaze. Gotovo smo se ufurali u priču. No, tada dolazi nagli rez. Iznenada saznajemo da su njih četvero zapravo još nerođeni petomjesečni fetusi koji su sve češće i više gladni i sve radoznaliji prema svijetu od kojeg iz dijeli tek nekoliko ovojnica i majčina kože. Iako smo prihvatili novi pristup priči, prijašnja razglabanja o nesreći i dalje ostaju nad glavama slušatelja poput stripovskih upitnika. Najuspjeliji dio izvedbe onaj je sa pupčanom vrpcom koja je personificirana i gotovo klaunizirana.
Četvoro glumca koji se tijekom cijele predstave kreću samo po zadanom prostoru spomenute spužve su: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Adrian Pezdirc (Neki) te Domagoj Janković u liku tijela ilitiga pupčane vrpce. Njima valja pridružiti i Miju Anočić-Valentić koja je posudila svoj glas liku majke. Svoje su likove najuvjerljivije utjelovili Adrian Pezdirc i Domagoj Janković, dok su ostali u svojim izvedbama bili tek prosječni.
Koliko je tekst bio previše kompliciran i nejasan, toliko je režija Leje Anastazije Fleger bila odveć pojednostavljena. Nažalost, osim spužvastog jajeta (koje se smanjivalo kako se izvedba bližila kraju), drugih rekvizita nije bilo. To bi još i funkcioniralo da glumci nisu ritualno ponavljali gotovo jednake pokrete koji su s vremenom počeli izazivati dosadu. Jednoličnost i dosadnjikavost prešla je i na kostimografiju koju je odradila Slavica Motušić. Zvuk je dizajnirao Višeslav Laboš, a svjetlo Marino Frankola.
Spomenuta ekipa prikazala je jednu zanimljivu ideju. Šteta što je ona ostala nedovršena i nedorečena.
produkcija Petra Jagušić, kostimi Slavica Motušić, dizajn svjetla Marino Frankola, dizajn zvuka Višeslav Laboš
izvode: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Domagoj Janković (Tijelo), Adrian Pezdirc (Neki), Mia Anočić-Valentić (Glas majke)
hvala Marini Katalinić i Paolu Tišljariću.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.
Mirna Rustemović, Četvrt sata (drama s monolozima), red. Dino Pešut i Mirna Rustemović
Sarajevo, 5. travnja 1992. godine. Unutar četiri zida odigravaju se male drame malih ljudi: zaokupljaju nas njihovi razgovori, svađe, pomirbe... no treštavi glas iz zvučnika podsjeća da s druge strane zatvorenih vrata započinje rat. Rat je tema koja je na ovim prostorima do te mjere iscrpljena i (zlo)upotrebljena da je teško zamisliti inovativan i svjež način da joj se pristupi. Kada se njome pozabavi ovako mlada generacija to se čini kao u najmanju ruku ambiciozan i osjetljiv projekt, no u ovom slučaju projekt je nadišao sva očekivanja.
Pozornica je jasno podijeljena na četiri dijela, četiri stana. Scenografiju čini retro namještaj; tri stola s lampama, četiri telefona oko kojih se priče odvijaju, i mali stolić u pozadini s predmetima koji se spominju u tekstu drame. Dramaturško-redateljska rješenja jednostavna su i u konačnici oblikuju koherentnu i savršeno uravnoteženu cjelinu. Studenti glume čitaju i replike i didaskalije, što naravno onemogućuje uspostavljanje kazališne iluzije, no koristeći se gotovo isključivo dikcijom i mimikom stvaraju uvjerljivu i emocionalno snažno nabijenu atmosferu. Nešto zahtjevniji zadatak imali su Filip Riđički i Silvio Vovk, igrajući svaki po dvije uloge – dvojice mladih muškaraca i dvojice dječaka - no pokazali su mu se i više nego dorasli toj zadaći. Hrvojka Begović, Karla Brbić i Tihana Lazović također su izvrsno odigrale svoje uloge praktički se ne pomičući sa svojih mjesta za stolovima. Priče se dinamično izmjenjuju gotovo poput filmskih sekvenci, a kratki monolozi izgovoreni ad spectatores iskaču iz zadanog vremena i prostora te nude kratki pogled u buduću sudbinu likova.
Mirna Rustemović uspješno je izbalansirala lijepe i dirljive priče o običnim ljudima sa zastrašujućim podsjetnicima na traumu koja je našem današnjem društvu još uvijek aktualna. Ni u kojem trenutku ne upada u patetiku, što je česta zamka slične tematike, a pomalo tjeskobnu atmosferu razbijaju trenuci pozitivnog, neposrednog i lakog humora. Ova produkcija čak i u ovakvoj donekle sirovoj varijanti u mnogočemu može parirati produkcijama na daskama institucionalnih kazališta te postavlja veoma visoka očekivanja za buduće projekte svih ovdje zaslužnih mladih autora. Želimo im sreću!
dramaturgija Dino Pešut i Mirna Rustemović, produkcija Sara Juričić, dizajn svjetla Tomislav Sokač, video Judita Gamulin, kostimografija Zjena Glamočanin, scenografija Sonja Halapir, plakat Krešo Grancarić
izvode: Hrvojka Begović, Karla Brbić, Tihana Lazović, Filip Riđički, Silvio Vovk
© Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.
