Još jedan pun pogodak Nu:write festivala svakako je irska predstava kazališne skupine Fishamble. Riječ je o višestruko nagrađivanom autorskom projektu Pata Kinevanea i još jednom pokušaju tog autora da posudi svoj glas onome tko ga nema. Na dnu mračne pozornice leži tijelo prekriveno trošnom dekom. Najprije vire tek šake i stopala, zatim se bezlična masa počinje pomicati i prema publici iskoračuje čovjek. To je čovjek pored kakvoga svaki dan prolazimo na ulicama bilo kojeg velegrada, čovjek od kojega s nelagodom odvraćamo pogled; beskućnik, pijanica, propalica. No ovaj put nemamo kamo pobjeći i, prikovani za sjedala u gledalištu, moramo poslušati njegovu priču.
„If anyone asks, I'm not here at all, right?“ prva je rečenica kojom nam se obraća Pat Kinevane u liku Tina McGoldriga. Gledamo kratku i fragmentiranu autobiografiju čovjeka koji je nekada imao sve, no zatim sve izgubio. Sada živi na margini društva, između borbe za golu egzistenciju i glasova prošlosti koji mu neprekidno odzvanjaju u glavi. On kao da i nije ovdje. Epizode iz njegove prošlosti izvedene su u stilu nijemih (Silent!) filmova, hipertrofiranim pokretima i gestama, uz popratnu naraciju prenošenu zvučnicima. Također u skladu s poetikom nijemoga filma pažljivo odabrana i na trenutke neočekivana glazba kao i zanimljiva igra svjetlosti i sjene imaju iznimno važnu ulogu u oblikovanju cjelokupnog vizualnog i auditivnog dojma. No i spomenute su epizode izraz potresena uma – ponekad nejasne, na prvi pogled arbitrarne: Kinevane je na trenutke Tinov prelijepi brat ili njihova okrutna i vulgarna majka, a zatim pak latino lover, šeik, plesač flamenca (aluzija na uloge Rudolpha Valentina, zvijezde nijemih filmova, prema kojemu je Tino dobio ime). Kinevaneovi su pokreti odmjereni i prirodni, a njegove mogućnosti manipulacije glasom zapanjujuće. Izvođač u mnogočemu nadilazi granice one-man-showa i oblikuje spektakl u punom smislu riječi.
Scenografija praktički ne postoji; na pozornici su tek malobrojni rekviziti (par boca, lavor, ručnik i nekoliko kovanica). Crna i potpuno gola scena velike dvorane Teatra &TD, kojom se sâm Kinevane odmah oduševio, samo je dodatno pogodovala atmosferi predstave. Njegov kostim, sastavljen od nečega što zaista nalikuje na razderane ostatke kostima za striptease (koje je Tino spasio iz smeća), te mnogo tamne i svjetlucave šminke na očima isprva su začudni detalji, no u kontekstu predstave savršeno imaju smisla. Oni oblikuju, prema Tinovim riječima, hobo chic.
Izrazita teatralnost tih trenutaka iznenađujuće se dobro uklapa u predstavu koja se izravno dotiče stvarnog problema: kako se društvo nosi s društveno nepoželjnima, siromašnima i psihički oboljelima. Tinov si je brat oduzeo život jer ga je zbog homoseksualnosti mala zajednica odbacila i nije se imao kome okrenuti. A njegova je preuranjena smrt Tina dovela do potpunog psihičkog sloma. Kinevane vrlo uvjerljivo utjelovljuje tu shizofreničnu ličnost preskačući iz uloge u ulogu, istodobno muževan i ženstven. Je li riječ zaista o umrlom bratu ili o svojevrsnom Tinovu alter-egu kojega je morao potisnuti ostaje otvoreno pitanje. No, bilo kako bilo, gdje je uopće moguće potražiti pomoć? Kinevane se poigrava s idejom pomoći putem telefonskih linija. „Hello, this is the mental health hotline. If you are opsessive-compulsive, press 1... repeatedly.“ Dok je bio zatvoren u duševnoj bolnici Tinova je bolest samo uznapredovala. „If you have a multiple personality press 3, 4, 5...and 6.“ Liječnik ga nije slušao, nego mu je samo propisao lijekove koji nisu djelovali. „If you're paranoid... We know who you are...“
Nevjerojatna karizma Pata Kinevanea u trenutku osvaja publiku kojoj se izvođač dobar dio vremena izravno obraća. Za ovu priliku glumac je naučio izgovoriti „Kako se zoveš?“ na hrvatskom jeziku, kako bi to pitanje uputio osobi u prvom redu publike. Kasnije je gotovo u očaju uzviknuo njezino ime da provjeri je li još uvijek ovdje, sluša li još uvijek njegovu priču. Iako je veći dio izvedbe nasmijan i pun crnohumornih i autoironičnih dosjetki, pred kraj predstave počinje zapitkivati publiku, najprije blago i naivno, zašto ga tako gleda, čemu takav pogled kad on nikad nikoga nije povrijedio. Isprva nježan ton postepeno prelazi u bijesan krik: „How dare you look at me like that? You know nothing about my life! You're inches away from it yourself...“
Tino svoj mir naposljetku pronalazi u smrti, u kojoj će biti zajedno sa svojim bratom i gdje će sve napokon biti predivno i tiho te nam još jednom šaptom poručuje „If anyone asks, I'm not here at all, right?“. Duhovita i potresna, poetična i društveno angažirana, ova je predstava još jedan primjer zaista vrhunske kvalitete suvremenih kazališnih produkcija kakve imamo priliku pogledati na nu:write kazališnom festivalu.
© Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 21. studenoga 2012.
Pat Kinevane
Silent
redatelj Jim Culleton
producentica Marketa Dowling, skladatelj Denis Clohessy, kostim osmislila Catherine Condell
izvodi: Pat Kinevane
