Upečatljiva suvremena tragedija

Zagrebačko kazalište mladih: Mate Matišić, Žena bez tijela, red. Božidar Violić

• 
  
  Drugo djelo iz Posmrtne trilogije Mate Matišića, vezane temom samoubojstava branitelja, Žena bez tijela u ZKM-u je premijerno izveden u režiji veterana Božidara Violića, jednog od naših najvećih kazališnih redatelja koji je uvijek pokazivao sklonost postavljanju na scenu djela suvremenih hrvatskih pisaca, čak i u počecima njihovih karijera, pa je tako režirao i praizvedbe Matišićevih komada Anđeli Babilona, Svećenikova djeca i Sinovi umiru prvi, prvog dijela spomenute trilogije. Žena bez tijela praizvedena je u Varaždinu prije pet godina, ali vjerojatno zbog neprimjerenih produkcijskih uvjeta nije imala većeg odjeka, pa je više priznanja stekla u inozemstvu no u Hrvatskoj, a njezino prvo postavljanje na zagrebačkim pozornicama inicirao je upravo Violić.
  
  Na manjoj sceni ZKM-a koja se prema preminulom prvaku tog teatra naziva Miško Polanec Žena bez tijela otvara se u scenografiji Nine Bačun – sobi čiji zidovi bojom mogu asocirati na unutrašnjost siromašnog drvenog lijesa, oskudni namještaj koji kao da je ostao iz socijalističkih vremena taj dojam neimaštine još i potencira, a funkcionalni kostimi Doris Kristić dojmljivo naglašava turobnost svakodnevice. Na zidovima sobe nema prozora, a taj pomalo klaustrofobični prostor podsjeća na konvenciju građanskog teatra time što četvrti, nepostojeći zid omogućuje gledatelju da vidi što se na sceni zbiva. No, kako između scene i prvog reda sjedala koji je s njom na istoj razini nema veće udaljenosti, publika tijekom predstave ne osjeća postojanje granice između pozornice i gledališta i sve se više osjeća usisanom u prostor zbivanja i problema kojima se bavi sjajno napisan i vrlo kompleksan Matišićev tekst. Taj dojam potencira i činjenica da svi glumci ulaze na scenu kroz vrata kojima je prije njih ušla publika u gledalište.
  
  Na taj je način redatelj (uz pomoć spomenutih suradnica) bez prenaglašenih režijskih atrakcija jasno odredio i prostor igre i svoj odnos prema tekstu i prema temama kojima se Matišić bavi, ostavljajući vrsnom glumačkom ansamblu mogućnost da pokaže sve svoje glumačko umijeće i da u sebi istraži odgovore na pitanja koja muče likove ove drame te da suočeni s dilemama uvuku publiku u nelagodnu situaciju da i ona sudi o postupcima osoba u iznimnim situacijama. Gledatelj ni sam nije siguran što bi na njihovom mjestu napravio, ali je svjestan da bi u svakom slučaju, ma kakav njegov izbor bio, ostao smožden onim što je učinio, posebice ako je toliko tankoćutan i podložan preispitivanju vlastite savjesti kao protagonist ove drame – branitelj Martin.
  
  Njega izvanredno, vrlo nijansirano interpretira Jasmin Telalović kao još prilično mladolikog, a istodobno i ozbiljno bolesna, rezignirana čovjeka. On kroz taj bočni ulaz pored gledatelja prvi izlazi na scenu vodeći sa sobom znatno stariju prostitutku Emu. Nju maestralno tumači jedna od najboljih hrvatskih glumica Ksenija Marinković utjelovljujući ženu koja prodaje vlastito tijelo tako da bez obzira na svoje probleme s alkoholom i ranijim doživljajima uvjerljivo iskazuje čvrste etičke norme unutar kojih opstaje držeći se bar malo iznad društvenog dna. Pritom pokazuje i samouvjerenost kojom nadilazi svoju poziciju, a i umijeće pronicanja u psihu klijenata, a i razumijevanje situacija koje su ih formirale. U tom početku Matišić upravo njoj daje niz vrlo duhovitih replika koji potenciraju začudnost prizora u kojem postupno postaje jasno da od raka oboljeli Martin od nje ne želi seksualne usluge nego želi saznati više o njezinu životu da bi joj na kraju ponudio da se uda za njega, ali samo zato da bi nakon njegove smrti primala njegovu mirovinu.
  
  Ne radi se ipak o samaritanskoj gesti nego o Martinovom pokušaju da se bar djelomice iskupi za zločin u kojem je pasivno sudjelovao u vrijeme Domovinskoga rata kada je njegova postrojba pronašla četničkog koljača i ubila ga, ali osvećujući se silovala njegovu ženu (a to je Ema) koja ni za što nije bila kriva. Za Matišića je to međutim tek početak spirale ratnog zla. Martinovo traženje oprosta od grijeha odbila su dva svećenika, a kada mu ga je treći udijelio Martin tome više nije vjerovao. Njegova majka (u dojmljivom, na iskreno doživljenim snažnim osjećajima utemeljenom tumačenju Doris Šarić-Kukuljice) koja u vjeri opsesivno traži spas za sinovljevu bolest zgrožena je tom pričom i počinje pokazivati razumijevanje za Eminu tragediju, iako ju je isprva odbacila kao kurvu. Unatoč tome ipak joj na kraju nema snage pomoći na pravi način, ali je to slama možda i više od sinovljeve smrti. Martinovi suborci koji su mu ujedno i jedini prijatelji ne dijele Martinove osjećaje prema strahotama kroz koje su prošli, ali i onima koje su sami počinili, a strahuju i od otkrivanja tih tajni. To Martinu najprije na sirov način prenosi Pišta (efektna epizoda Kristijana Ugrine), a potom na mnogo rafiniraniji način njegov ratni zapovjednik Mladen kojeg Zoran Čubrilo vrlo uvjerljivo igra kao kultiviranog čovjeka koji na prijateljski način stavlja Martina pred izbor da li će počiniti samoubojstvo ili će oni morati ubiti Emu da bi sačuvali svoje mračne tajne.
  
  Matišić u svom tekstu bez imalo patetike vrlo uvjerljivo oslikava tragičan način na koji ratne strahote određuju i današnji život, nastavljaju trajati u ljudima koji su krenuli braniti svoju zemlju, ali se nisu mogli othrvati shvatljivoj, ali i pogubnoj osveti koja je zahvatila i nevine žrtve uništavajući njihove živote. Te kompleksne osobne tragedije Violić je uz pomoć virtuoznih glumaca pretvorio u izvanrednu suvremenu tragediju koja kroz individualizirane sudbine pokazuje dio mračnog naslijeđa ratnih zbivanja.
  
  A baš zato što Žena bez tijela najdublje osjećaje gledatelja izaziva tim pojedinačnim ljudskim dramama čini mi se nepotrebnim sam završetak u kojem se pred poklon glumaca pojavljuje i mrtvi Martin, da bi se izgovorila posveta brojnim braniteljima koji su počinili samoubojstvo. Predstava je svojom cjelinom i prije te posvete ušla u ponore svijesti traumatizirane ratnim strahotama, a izravne poruke u umjetnosti ne funkcioniraju ili kao što je John Ford još davno rekao na pitanje o poruci jednog od svojih remek-djela: „Kad imam poruku, šaljem telegram, a ne snimam film.“ Uz to takva posveta može i previše poopćiti indivudualnu sudbinu, pa sugestivno prikazanom individualnom sudbinom koja ukazuje na jednu od dugotrajnih strašnih posljedica rata navoditi na zaključak da su sva ili bar većina tragičnih samoubojstava branitelja izazvana sličnim razlozima, što je nedvojbeno pretjerano pojednostavljenje. To će doduše pripomoći da Žena bez tijela stekne možda i poželjan status kontoverzne predstave, ali će ipak biti nepotreban dodatak izvedbi koja po svemu ostalome pripada vrhuncima suvremenog nam kazališta.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. studenoga 2012.
  
  Mate Matišić
  Žena bez tijela
  redatelj Božidar Violić
  premijera 10. studenoga 2012.
  scenografkinja Nina Bačun, Kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, inspicijentica Stella Švacov Miletić, fotografija Mara Bratoš, grafički dizajn Marino Krstačić Furić & Ana Tomić
  izvode: Jasmin Telalović (Martin),Ksenija Marinković (Ema), Doris Šarić-Kukuljica (Marija),Zoran Čubrilo (Mladen),Kristijan Ugrina (Pišta)

Piše: