Nepovezani groteskni snovi

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin

• 
  
  Trajče Kacarov (1959) jedan je od istaknutijih makedonskih umjetnika riječi. Pjesme i pripovijetke prevedene su mu na više jezika, a među njima i na engleski, ruski i hrvatski. Ipak najveći dio njegova opusa pisan je za kazalište, a dvadesetak komada za odrasle i četiri za djecu izvedeni su na makedonskim pozornicama, a neki i u inozemstvu, ponajviše u Bugarskoj. Varaždinskom izvedbom teksta Za samo jedan dan predstavio se i našim kazališnim gledateljima pokazujući kako se trudi istodobno pronalaziti nove puteve kazališnog izraza i zabavljati gledatelje. Tako je ova predstava trebala biti suvremena ili postmodernistička commedia dell'arte, pa ni protagonist ni ostali likovi nemaju imena nego su označeni ulogom na sceni.
  
  Marinko Prga je Muškarac koji svojom osobnošću i vrsnim glumačkim umijećem drži predstavu na okupu, a ozbiljnost njegove pojave u kontrastu s najnevjerojatnijim peripetijama koje mu se događaju povremeno uspijeva izazvati smijeh koji je autoru najvažniji cilj komada. Tome pripomažu i vrlo dobri tumači ostalih uloga među kojima se posebice ističe Draško Zidar koji je kao Majstor, Fotoreporter, Doktor, a naročito Šofer autobusa koji povremeno napušta volan da bi diskutirao s putnicima. On je punokrvni antagonist Prginom Muškarcu i snagom osobnosti i glumačkom energijom koju potencira naglašenim karikiranjem tipova koje tumači. Karikiranje, ponekad i pretjerano, temelj je i najuspjelijih epizoda – Jagode Kralj Novak kao Djevojke sa stanice koja je uvjerena da je bar pola čovječanstva ludo i Leone Paramonski kao Čistačice u novinskoj redakciji (dok manje uspjeha ima kao Žena tj. protagonistova supruga koja relativno ozbiljno pokušava postati femme fatale).
  
  I ostali članovi ansambla (Nancy Abdel Sakhi, Beti Lučić, Ozren Opačić, Darko Plovanić, Mitja Smiljanić, Zvonko Zečević i Marija Krpan) uspijevaju ostvariti uspjele karikature, ali se to ipak razlikuje od komedije dell'arte, čak i postmodernističke, jer to nisu unaprijed poznati tipovi u čijem bi osobnom glumačkom tumačenju i tekstovnim improvizacijama uživala publika upoznata s pravilima takve igre. No, Kacarov u Za samo jedan dan zapravo ne oblikuje nikakvu strukturu u kojoj bi više ili manje komični prizori nužno proizlazili jedni iz drugih, pa se zato njegov komad prije čini zakašnjelim odjekom antiteatra i teatra apsurda kojem se nakalemilo toliko komike koliko u toj vrsti kazališta nikada nije bilo prisutno, a sve je garnirano i obilnom porcijom nadrealizma koji na kraju nepovezanost scena objašnjava time što je sve viđeno Muškarac samo sanjao. No, kao što u komadima rađenim prema stvarnim događajima nije dostatno da se nešto doista dogodilo nego tome treba dati i kazališnu uvjerljivost kroz dramaturšku organizaciju priče i kazališnu motivaciju lika, tako i snovi na sceni moraju imati svoju kazališnu povezanost i čvrste međusobne odnose, a to je u tekstu teško razaznati.
  
  Vjerojatno je zato slovenski redatelj Rene Maurin (1971) koji je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a povremeno režira i u Hrvatskoj, nastojao predstavu uobličiti kao izrazito režijsko autorsko djelo, pa s Dubravkom Skvrce potpisuje scenografiju i kostimografiju, a s Marijanom Štrlekom dizajn rasvjete, a sam je izabrao i obradio glazbu. Na sceni koja asocira na golemu kartonsku kutiju u koju su zatvoreni snovi, a u kojoj mnoštvo stolaca premještanjem sugerira razne prostore Muškarčeva sna, dok su kostimi karikiraniji čak i od glume, Maurin se približio stvaranju nekog više svog nego Kacarovljeva svijeta, prvenstveno na razini vizualnosti i usklađivanja raznorodnih glumačkih postupaka, ali to ipak nije bilo dovoljno da Za samo jedan dan postane osmišljenija predstava i nadraste proizvoljno nizanje samo ponekad uspjelih prizora koji komiku nalaze u grotesknom iskrivljavanju protagonistovih snomorica kojima su nedovoljno opravdanje nakalemljene im asocijacije na neka opća mjesta današnjice (lažnost medija i pokvarenost novinara, preljub, samoživost, ismijavanje gay orijentacije...).
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. studenoga 2012.

Piše: