Melioracija kulture

Darko Lukić, Kazalište, kultura, tranzicija, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2011.

• Zbirka eseja Darka Lukića Kazalište, kultura, tranzicija zanimljiva je zbirka autorovih promišljanja podijeljenu u tri područja: Kultura/tranzicija, Kazalište drama/trauma i Zapisi/komentari, od kojih svako sadržava nekoliko, za ovu priliku pomno odabranih tekstova, koji su ili prethodno objavljeni u kulturno – umjetničko – teorijskim časopisima i knjigama u Hrvatskoj i izvan nje (Kazalište, Hrvatsko glumište, Scena, Organizacijski razvoj i strateško planiranje u kulturi: grad Zagreb...) i prilagođeni ovom izdanju ili napisani za njega. Međusobno povezani misli vodiljom o problematici tranzicijskih procesa u Hrvatskoj, njihovim utjecajima na prilike i neprilike u hrvatskom kazalištu danas te posljedicama, eseji predstavljaju svojevrsni znanstveno-praktični sinkretizam. Spoj je nastao iz autorovih osobnih iskustava u vođenju kazališta iz predtranzicijskih i ranotranzicijskih vremena te teorijske literature i znanstvenih istraživanja s kojima se susreće kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti i doktorskom studiju teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ovakvim različitim vizurama u sličnim područjima, Lukić u svojim esejima ostvaruje simbiozu prakse i teorije što njegove tekstove čini zanimljivim za čitanje i poticajnim za djelovanje, a istodobno im osigurava legitimaciju kroz nužnu znanstvenu aparaturu.
  
  Prva skupina eseja pod naslovom Kultura/tranzicija najzanimljiviji je dio ove zbirke. Kroz šest zasebnih, ali međusobno povezanih tekstova, Lukić gradacijski stvara svoju tezu o problemima funkcioniranja kazališta u Hrvatskoj. Svi tekstovi obilježeni su zanimljivim i slikovitim primjerima i usporedbama pa čitatelje prvotno upoznaje sa trenutnom situacijom, uspoređujući kulturne točke izvrsnosti u Hrvatskoj sa zelenim oazama u pustinji. Izvrsnost pri tome definira kao glavni preduvjet za funkcioniranje bilo kojeg područja ljudskog bavljenja, čime pažnju usmjerava na slijedeće točke: obrazovanje i politiku. Prateći demografske statistike Hrvatske nalazi poražavajuće podatke o obrazovanosti i pismenosti stanovništva, a usko uz to veže i politiku kao važan čimbenik kojoj nije stalo da svoje mediokritetsko biračko tijelo provocira zahtijevanjem izvrsnosti. Kao nužni nusprodukt navedenog javlja se i političko upravljanje kulturnim tijelom pri čemu u Hrvatskoj na državnoj razini ne postoji strategija kulturne politike kojom bi se dugoročno planirano i smisleno usmjeravala kreativnost, snaga, pa i državne financijske injekcije. Važni čimbenici koji su u europskim zemljama nosili takvu strategiju bili su briga za plansko upravljanje ljudskim resursima u kulturi, edukacija i istraživanja tržišta. Time su ostvareni preduvjeti za stvaranje kulturne strategije – znalo se tko treba što raditi kako bi zadovoljio određene potrebe konzumenata kultura, a znalo se i tko su ti konzumenti.
  
  Kako bi pokušao odgovoriti na pitanje zašto u Hrvatskoj ne postoji strategija kulturne politike i identificirati korijenske probleme, Lukić će se vraćati na načine funkcioniranja prošlog, socijalističkog sustava. Pri tome će objektivno suditi o njemu ističući pozitivno nasljeđe – izrađenu materijalnu i humanu infrastrukturu (gotove pozornice u gotovo svakom naseljenom mjestu) i negativno (kazalište kao moćno sredstvo ideološke propagande koje je stvorilo masovnu kazališnu publiku, neracionalna proizvodnja, visoko subvencionirana cijena ulaznica). Kada se svi navedeni elementi sagledaju i kroz četiri sukcesivne faze tranzicije: „komunizam bez petokrake“ (zamjena stranačkih oznaka uz ostanak istih ljudi na vlasti), „vrijeme kaosa i pljačke“ (novouspostavljene ideologije krinka su za preuzimanje materijalne infrastrukture), „vrijeme osvještavanja“ (prihvaćanje i usmjeravanje sustava prema novim vrijednostima) i „vrijeme konvergencija“ (hvatanje koraka u zaostatcima za ostalim zemljama) sve je jasnije zašto Hrvatska nije mogla uhvatiti korak s ostalim „naprednim“ zemljama svijeta.
  
  Još jedan važan čimbenik je bio i način na koji je provedena kulturna tranzicija u Hrvatskoj i to na najopasniji po dugoročnim štetama, kako navodi Lukić, a to je da je sve postojeće zadržano samo pod novim imenima i novim programskim zadacima i ciljevima. Zapravo sve je ostalo po starom i onda je slijedio šok koji su izazvale financijske dubioze zbog nefunkcionalnog održavanja sustava društvenog modela kakav odavno više ne postoji. Moguću polaznu točku rješenja hrvatskih problema Lukić daje sukcesivno uz svaku tvrdnju koju navodi, ali iz svih eseja kristaliziraju se određeni zajednički nazivnici: primjeri država koje su uspjele riješiti svoju prošlost, prebroditi tranziciju i usustaviti novi sustav funkcioniranja kroz edukaciju kulturnog menadžmenta, istraživanja tržišta, promjenu hijerarhija i strukture upravljanja kazalištima te usustavljanje kazališta na modernom tržištu postizanjem ravnoteže u kulturnom marketingu.
  
  Druga skupina eseja Kazalište drama/trauma sadrži dva teksta koji se također oslanjaju na recentnu problematiku u kazalištima – suočavanje s recentnom prošlosti ratnih zbivanja i demitologizacijom usustavljenih struktura. Kroz primjere hrvatskih teatrologa, praktične primjere i vlastita iskustva, Lukić progovara o nastanku podžanra drame traume u Hrvatskoj i problemima s kojima se susretala, njenim žanrovskim odrednicama i razlozima slabijeg izravnog političkog djelovanja ili destabiliziranja društvene mitologije. Primjer slične problematike Lukić donosi i u drugom tekstu. Na primjeru britanske i irske književnosti pokazati će kako i demokratsko i liberalno uznapredovalo britansko društvo također prešućuje svoje unutarnje probleme – britansko-irski sukob. Lukić stoga kroz brojne primjere drama zaključuje kako britanski pisci izbjegavaju suočavanje ne samo sa svojom, nego čak i s tuđom traumom. S druge strane, Irci pišu samo o tome, ali samo iz jedne perspektive i na jednom jeziku. U oba slučaja time izostaje mogućnost „redefiniranja mitologije i repozicioniranja autora u odnosu na dominirajuće nacionalne mitologije što su preduvjeti podžanra drame ratne traume“.
  
  Treći dio pod naslovom Zapisi/komentari donosi tri teksta. Prvi predstavlja dokumentaristička svjedočenja iz intimne autorove perspektive na uspostavljanje, djelovanje i značenje Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci od 1994. do 1998. godine. Drugi svojevrsnu kombinaciju putopisnih izvještaja, kritika i promišljanja o dramaturškim postupcima u predstavama kojima je Lukić prisustvovao u Londonu 2008. (Puno vike ni zbog čega, Galeba, Orašara...) i Sibiu, Rumunjska 2007. godine (Faust, redatelja Silviua Purcarete). Posljednji tekst o trideset godina rada Tomaža Pandura, u ovom je sklopu možda i najvažniji jer predstavlja dvosmjernu dugogodišnju interakciju Pandura i Lukića u kazališnom području.
  
  Zbirka eseja Darka Lukića skup je promišljanja o gorućim problemima u hrvatskom kazalištu/kulturi, dokumentarističko svjedočenja o postignutim izvrsnostima i promišljanja o europskoj i svjetskoj dramskoj produkciji. Napisana razumljivim i jasnim stilom, neopterećena suvišnim citatima i metateorijskim jezikom, predstavlja hvalevrijedan napor autora za osvještavanje i poticaj svima za sudjelovanje u melioraciji hrvatske kulture, preplavljenoj dugogodišnjim nemuštim upravljanjem, organizacijskim i strukturalnim problemima te mnogim drugim društveno – političkim čimbenicima koji je potapaju još iz prošlih sustava.
  
  Usprkos mojoj osobnoj zahvalnosti za sve ono što Hrvatski centar ITI i njegovo vodstvo čini za kazalište, dramu i ples u Hrvatskoj i izvan nje, osjećam se dužnim ukazati na lako rješive uredničke probleme ovog izdanja, kojima se nepotrebno narušava ozbiljnost i profesionalnost jedne istaknute institucije. Ne radi se pri tome o sitnicama koje će se prilikom uređivanja zasigurno provući i najpredanijim osobama, već o mnoštvu zatipaka na svakoj pojedinoj stranici, razmaku između interpunkcijskih znakova i riječi, različitim fontovima i veličinama fonta unutar tekstova, nepreglednim odlomcima, razdvajanjima riječi... Grešaka je toliko da upravo narušavaju koncentraciju i prisiljavaju čitatelja da počne pratiti u čemu se još moglo pogriješiti. Nadam se samo da je ovo izdanje predstavljalo neki začudni splet nesretnih okolnosti, kratkih rokova i tehničkih problema koji se nisu mogli bolje riješiti te da je ovdje riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 05. studenoga 2012.

Piše: