Lavež žudnje

Festival Perforacije, Rijeka / Zagreb / Dubrovnik, 24. – 31. listopada 2012.: Queer Zagreb / Domino, Zagreb: Hervé Guibert, Psi, red. Bojan Đorđev

• 
  
  Na ne baš najbolje organiziranom Festivalu Perforacije 2012, prikazana je i koprodukcijska predstava (Srbija / Hrvatska) Psi Bojana Đorđeva. Širok spektar umjetnika i projekata, spajanje estetike i sadržaja, razgovori i diskusije, propitivanje svega, kao ciljevi organizacije Domino (producira spomenuti Festival, kao i Queer Zagreb na kojem je predstava premijerno prikazana), ostvareni su. No, ponekad bi trebalo više pozornosti ipak posvetiti kvaliteti, ne kvantiteti.
  
  Psi su kratak tekst Hervéa Guiberta nastao u ranom razdoblju njegove spisateljske karijere (objavljen je 1982), otvoreno seksualnog sadržaja pa ne čudi kako je autor o njemu govorio kao o svojoj „pornografskoj knjižici“. Podsjetimo, Guibert (1955-1991) je francuski pisac i novinar, homoseksualac koji je autobiografskim i autofikcijskim tekstovima na jednostavan i izravan način publici prikazao opsesiju ljudskim tijelom kao instrumentom za ceremonijalno ispražnjenje seksualnih fantazija. Preminuo je od AIDS-a, koji je jedan od glavnih motiva koji se provlače njegovim književnim opusom.
  
  Pri samom ulasku u dvoranu bilo je teško pretpostaviti što nas čeka jer je pred nama stajala samo oko metar visoko dignuta pravokutna scena obložena bijelim papirom – bijela plahta (objasnio je kasnije glavni i jedini glumac) – mjesto seksualnih (zlo)čina. Posjeli su nas oko najintimnijeg mjesta svakoga ljubavnog para, direktno nas uvlačeći u ulogu voajera, na koju smo, čini se, pristali kupnjom ulaznice. I izvedba je počela. Slušajući izgovarane riječi i stvarajući homoseksualne sado-mazo scene u glavi, osjetila sam prvo strast, pa različitost, gađenje, okrutnost, prezir, mržnju. Bol i napor. Bijes. Nakon pola sata (a izvedba je trajala 55 minuta) ceremonijalno ispražnjavanje seksualnih fantazija i bezosjećajno ponavljanje neprimjerenih naziva muškog spolovila u meni su pokrenuli dosadu pa sam pratila lica ostalih posjetitelja i uspjela uočiti nekoliko ljudi koje je uhvatio drijemež. Sreća za organizatore što je dobar dio prisutnih došao iz piščeve zemlje jer naša hrvatska kazališna publika uglavnom nema ni toliko liberalne poglede ni jak želudac te bi već odavno ispraznila ionako neveliko MCUK-ovo gledalište.
  
  I tako je ta bijela plahta, na kojoj su se, barem imaginarno ocrtavale svakojake tjelesne kretnje, situacije i fantazije (koje su pridonosile autootkrivenju), tamnila polako u mojoj mašti, gubeći svaku vezu s nevinošću ne samo ljudske fizionomije, nego i psihe – baš poput ovog tjelesnog performansa o introspekciji duše.
  
  Monodramu animalne seksualne žudnje iz više je likova glasom i tijelom na pozornici prikazao glumac Stipe Kostanić, koji je predočivši nam sado-mazo poze vežući se kablom mikrofona za četiri ključne točke (gležnjevi, zapešća, vrat, usta), jedini uzdrmao sirovost i ispraznost scene. Pored ja koje pripovijeda, pluralnost se dala prepoznati u likovima ti, ona, gospodar i – psi. Kako je izvedba išla svome kraju, frustrirana je žudnja bila sve veća i nepodnošljivija te se poput orkestra spremala za veliko finale koje je skoro trebalo donijeti punoću erotskog doživljaja. Napetost je eksplodirala poput vatrometa u zajedničkom hetero-homo seksualnom činu troje ljubavnika – stvaranjem ploda. Konačno su prikazani i agresivni psi koji su nas napadali baš kao što nas svakodnevno napada naša animalna žudnja.
  
  Kostanić je napokon mogao predahnuti – zasluženo. Izmicanje iz jednoga lika koji neprimjetno upada u drugi, pa u treći, i četvrti, sve uz ogromne psihičke i fizičke napore, i dopuštenje redatelju da se s njegovim tijelom poigra na okrutan Guibertov način, trebalo je prihvatiti koncentrirano i uz mnogo hrabrosti. Kostaniću je to, uz tek poneko neprimjereno podrhtavanje glasa (izazvano nepravilnim disanjem) i prisjećanje na scenarij, uspjelo. Time je predstavu, koja zapravo više djeluje kao performans, definitivno podigao na višu razinu.
  
  Čudan odabir teksta za dramsku izvedbu objašnjava nam redateljevo zanimanje za kazalište i performans (koji uključuje rad s eksperimentalnim dramskim pismom), ali i postdramsko kazalište, te je u tom je smislu suradnja s Kostanićem uspjela. Ipak, bojim se kako Hrvatska nije plodno tlo za takve izvedbe.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.
  
  Hervé Guibert
  Psi
  redatelj Bojan Đorđev
  premijera 28. travnja 2012.
  izvodi: Stipe Kostanić
  scenski pokret Selma Banich, fotografija Darko Vaupotić, prijevod Zlatko Wurzberg
  produkcija: Queer Zagreb / Domino
  uz potporu: projekt BCC (Balcan Can Contemporary) kroz program IPA Europske unije
  u suradnji s MCUK Scena Travno

Piše: