Vrsne pjevačke izvedbe

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Ivica Krajač – Karlo Metikoš – Miljenko Prohaska, Gubec-beg, dir. Veseljko Barešić, red. Vlado Štefančić

• 
  
  Tko se ne sjeća historije o Matiji Gupcu, njegovoj slavnoj pobuni i njegovu padu? Nema hrvatskije teme koju bi hrvatski autor mogao obraditi, a u ovom slučaju radi se o tri autora – Ivici Krajaču, Karlu Metikošu i Miljenku Prohaski i njihovoj rock-operi Gubec-beg. Oni su se davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća usudili napisati rock mjuzikl u vrijeme kada takva forma gotovo i nije postojala (kod nas svakako nije, a u svijetu su mu prethodile jedino rock opere Jesus Christ Superstar i Tommy). Istodobno, to je bilo vrijeme (Hrvatsko proljeće) kada i nije bilo zgodno isticati hrvatstvo…
  
  Danas, vrlo blizu 440. obljetnice seljačke bune, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, odlučilo je obnoviti to jedinstveno djelo Krajača, Metikoša i Prohaske. Gubec-beg je najprije postavljen u koncertnom obliku i kao takav se davao tijekom srpnja u Ljetnom kinu Tuškanac. Međutim, unatoč nedoumicama zbog nedostatka prostora (Gubec-beg se dosad uvijek prikazivao u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski), Komedija je odlučila postaviti to jedinstveno glazbeno-scensko djelo i na svoje daske. (Gubec-beg premijerno je prikazan 24. listopada 2012, a ovaj se tekst odnosi na izvedbu održanu 27. listopada.)
  
  Naravno, to je značilo prilagodbu prostoru, zbog čega se jedan dio ansambla (npr. ženski zbor) nikada ne pojavljuje na pozornici, zbog čega je broj ljudi koji nastupaju na pozornici bitno smanjen i zbog čega je akcija svedena na minimum. No redatelj Vlado Štefančić ostao je vjeran starom izgledu opere iz sedamdesetih, pa se scenski ona zapravo nije mnogo mijenjala. Crvenoj seljačkoj stazi dodan je ekran za projekciju u pozadini koji je s jedne strane scenu produbljivao, a s druge strane podsjećao na dobra stara vremena, kada se Gubec-beg prikazivao na mnogo većem prostoru. Bilo je nepotrebno, doduše, na ekranu pokazivati pojedine prisutne pjevače u krupnom planu (kao na kakvom megalomanskom rock koncertu na velikom otvorenom ili zatvorenom prostoru), jer je prostor kazališta Komedija dovoljno malen (ali publici unatoč tome drag i ugodan) pa se lica pjevača mogu vidjeti golim okom. Na staru su izvedbu Gubec-bega podsjećali i dijelovi izvedeni s audio-video zapisa, tako da na trenutke orkestar i pjevači nisu svirali ni pjevali, nego ih je mijenjala tehnika. No sve u duhu dobrog ukusa, na tome se nije pretjerivalo, a tehnika je zapravo bila tu da nadoknadi izgubljenu prostornost rock opere.
  
  Ujedno, sve što nije dano scenski zbog premalog prostora (primjerice, mačevanje tijekom pobune bilo je iznimno atraktivno, ali bilo bi još ljepše da je gužva na sceni bila veća) nadoknađeno je vrsnim pjevačkim izvedbama. Operu je otvorio Boris Pavlenić u ulozi Šimuna Drmečića, pa je i njegova pojava povezala novu i staru izvedbu u kojoj je također nastupio. Pavlenić je bio izvrstan kao spletkaroš, pijanica i hulja Šimun, a njegovu je ulogu vješto nadopunjavao Dario Došlić, u ulozi Tahijeva sluge Petra Bošnjaka.
  
  U ulozi starca Jurka izuzetnim se pokazao Ervin Baučić – uloga mu ovaj put nije dopuštala rock bravure, ali opet je tražila snažan glas i izrazitu liriku, što je Baučić bez problema pružio. Njegovu kćer, Janu, utjelovila je Vanda Winter čije su preobrazbe iz uloge u ulogu (u različitim mjuziklima i glazbeno-scenskim djelima) doista fascinantne. A njezina se Jana morala preobraziti od jedre djevojke pred udaju do poludjele žene kojoj je uzeta čast. Svojedobno se činilo da tako nešto može samo Josipa Lisac, ali uloga je dobro legla i Radojki Šverko. Danas joj je novu svježinu udahnula Vanda Winter, čija se izvedba djelomice oslanjala na izvedbe prethodnica, ali je u nju unijela i vlastitu interpretaciju Krajačeve Jane koja je ponovno vladala pozornicom kada bi se god na njoj pojavila. Ave Maria bila je prekrasna, a Janino ludilo rasplakalo bi i kamen.
  
  Đani Stipaničev u ulozi Matije Gupca bio je čvrst, postojan, odlučan i nepokolebiv – ne samo kao Matija Gubec, nego i kao pjevač čija uloga nosi težinu legende. Uspio je povezati i ikonu i čovjeka od krvi i mesa koji je poveo bunu i čije se riječi i pamte i nose (poput Bratske zakletve, koja bi u nekoj drugoj prigodi mogla funkcionirati i umjesto hrvatske himne). Sasvim drugačiji od Branka Blaćea, ali opet sasvim svoj i dostojan uloge, Stipaničev je također donio svježinu novoga u suvremenu postavu Gubec-bega.
  
  Izvrstan je bio i Maksim Hozić u ulozi Gjure Mogaića. Premda je njegova uloga mala, ona je važna, a Hozić nije prošao nezamijećeno. Njegova Molba oduševila je srčanošću, ljepotom i jasnoćom, tako da je bilo zapravo šteta što Hozić nije imao priliku više pjevati. Velik je u svom nastupu bio Adalbert Turner u ulozi Franje Tahija. Doista impresivno okrutan, kakav takav čovjek mora biti, jednostavan, krut i strašan, Turner se odlično uklopio u lik kojega je predstavljao. I naposljetku, tu su pjevači u manjim ulogama kmetova i kmetskih vođa, koji su zapravo bili sveprisutni na sceni i bez čijih solističkih i zajedničkih nastupa scena ne bi funkcionirala. To su: Hrvoje Banaj (kao Andrija Pasanec), Gordan Grnović (kao Ilija Gregorić), Božidar Peričić (kao Ivan Svrač), Boris Barberić (kao Fabijan) i Dragan Peka (kao Marko Nožina).
  
  Orkestar je pod vodstvom Veseljka Barešića uredno pratio zbivanja na pozornici. Njihova izvedba nije bila naročito euforična, no karakter Metikoševe i Prohaskine glazbe podizao je i ujednačeno (možda čak i pomalo umorno) sviranje iz orkestralne rupe. Podizali su je i pjevači, koji su do te mjere bili izvrsni da mislim kako bi se trebalo početi razmišljati o ovjekovječivanju ove verzije Gubec-bega na nekom nosaču zvuka. Zapisa jedinstvenih hrvatskih umjetničkih proizvoda ionako je premalo, a Gubec-beg ionako nikada nije u cijelosti snimljen (osim najvažnijih brojeva izdvojenih na Antologijskom CD-u Josipe Lisac i nekoliko izdvojenih brojeva koji su snimljeni pod nazivom rock-opere Gubec-beg). Stoga, menadžeri, distributeri i producenti – naprijed! Hrvatska ima nešto što drugi nemaju…
  
  © Irena Paulus, KAZALIŠTE.hr, 29. listopada 2012.
  
  Ivica Krajač – Karlo Metikoš – Miljenko Prohaska
  Gubec-beg
  dirigent Veseljko Barešić
  redatelj Vlado Štefančić
  premijera 24. listopada 2012.
  dekor, kostime i koreografiju na projekciji kreirali Drago Turina, Ika Škomrlj i Tihana Škrinjarić, koreografiju na sceni obnovio Mladen Mordej Vučković, koncert majstor Melita Šafran, korepetitor Krešimir Batinić, zborovođa: Branko Starc, inspicijent Zlatko Kelnerić, šaptačica Dorotea Krivec
  izvode: Đani Stipaničev (Matija Gubec, kmet i vođa ustaničke vojske), Ervin Baučić (Starac Jurko, slijepi starac), Vanda Winter (Jana, njegova kći), Maksim Hozić (Gjuro Mogaić), Adalbert Turner (Franjo Tahi, gospodar Susedgrada), Boris Pavlenić (Šimun Drmečić, fiškal i hulja), Dario Došlić (Petar Bošnjak, Tahyjev sluga), Hrvoje Banaj (Andrija Pasanec, kmetski vođa), Gordan Grnović (Ilija Gregorić, kmet), Božidar Peričić (Ivan Svrač), Boris Barberić (Fabijan), Dragan Peka (Marko Nožina, uskok), Lana Blaće (Kata Marušićka, seljanka), Drago Asić (Kapetan), Linda Bainac (Djevojčica), Tomislav Čupac, Ivan Babić (Statisti)
  Orkestar, zbor i balet ZGK Komedija

Piše: