Dokinuta mogućnost razumijevanja

Zagrebačko kazalište mladih: Pascal Rambert, Zatvaranje ljubavi, red. Pascal Rambert

• 
  
  Zatvaranje ljubavi je autorski projekt francuskog redatelja Pascala Ramberta, koji je u originalnoj glumačkoj postavi zatvorio ovogodišnji Festival svjetskog kazališta. Tekst hrvatske verzije u odličnom prijevodu Ivice Buljana gotovo je identičan, tek ponešto skraćen, scenografija (ili izostanak iste) vjerno prenesena, a glumačka igra u hobje izvedbe na vrlo visokoj razini. Razlika između krajnjih rezultata je minimalna: riječ je isključivo o nijansama u glumačkoj izvedbi jer, iako utjelovljuju iste likove, pažljivo odabrani glumci osjetno unose i elemente vlastita temperamenta. Koncept je krajnje jednostavan: mladi par burno prekida višegodišnju vezu jer se njihova ljubav iscrpila – najprije više od pola sata govori On, a zatim mu Ona odgovara. Minimalizam u svemu ostalome nadoknađuje retorička virtuoznost i intenzitet emocija koji može razoružati i najotpornijeg gledatelja.
  
  Budući da je riječ o likovima umjetnika i intelektualaca jezik je visokoestetiziran, tekst na trenutke prilično pretenciozan, ali ipak do bola uvjerljivo dočarava jedan od najtraumatičnijih životnih trenutaka koji rijetko koga zaobilazi. Suludo dugi monolozi prepuni ponavljanja i odgovora na pretpostavljene reakcije partnera (koji pritom šutke stoji na drugom kraju pozornice) samo su hipertrofija realne situacije u kojoj je mogućnost razumijevanja između dviju strana zauvijek dokinuta. Ono što je nekada bilo lijepo, što je bilo zauvijek, sada je „jadno, malo, nasilno i ružno“, a pogled u prošlost boli jednako kao i pogled u budućnost. I zato su ostali paralizirani u potpuno praznom prostoru za glumu, svojevrsnom limbu bijelih zidova i neonskoga svjetla pod kojim se stvari i predobro vide; u kojemu gotovo dva sata prijete da će otići, no uspiju tek zamijeniti mjesta.
  
  Najprije Goran Bogdan uznemirujuće uvjerljivo utjelovljuje histeričnog egocentrika koji okrutno degradira ženu koju je nekada volio, trujući samu uspomenu na njihovu ljubav. U svom logoreičnom napadu on njezine suze naziva „suzama poljuljane filozofije“, njezinu ranu narcisoidnom i pita: „Koga volimo kada volimo?“. U ZKM-u već nezaobilazna Nina Violić igra zahvalniju ulogu s kojom se gledatelji lakše poistovjećuju jer stupa u obranu svoje veze i svega što je među njima bilo lijepo. Ona bespomoćno viče: „Ovo je ružno, to si ti! To nije lijepo, glupo je!“ Žena je u Rambertovoj (valja napomenuti – autobiografskoj!) duodrami snažnija, njezina je ljubav bezuvjetna, gotovo poput majčinske, ona mu čak i povrijeđena pruža ruku pomirenja. Značajan je detalj da Nina nasrće na Gorana samo u jednom trenutku, kada on spominje djecu koju su željeli imati zajedno. Ipak ni u jednom trenutku ne dolazi do fizičkog kontakta između bivših ljubavnika, među njima se odvija nešto poput žestokog pozicijskog rata u kojemu su riječi municija. Na kraju ga ona ostavlja praznog i odnosi sjećanja na njihovu ljubav, a onaj koji je počeo kao pretjerano samouvjereni general na kraju je slomljeni dezerter, bačen na koljena.
  
  Tekst oscilira u kvaliteti, ali čini se da je poveća doza patetike i izvještačenosti (zapravo neizbježna u obradi takve teme) ipak izbalansirana trenucima oštra sarkazma, autoironije i duhovitosti, najviše u drugom dijelu predstave. Također je zanimljiva metateatarska dimenzija – likovi nose imena glumaca i često aludiraju upravo na svoju kazališnu profesiju, zamagljujući granice između stvarnosti i fikcije. U više navrata likovi koriste kazališnu metaforu pa čak i naslov predstave (franc. Clôture de l'amour) sugerira da se radi o formalnom i svečanom završetku nekog događanja. Dječji zbor, čija kratka izvedba pomalo melankolične dječje pjesme nije tek šarmantan entr'act između dvaju monologa, nego i svojevrstan efekt očuđenja koji razbija kazališnu iluziju i daje publici priliku da nakratko odahne. Artificijelnost izvedbe u kombinaciji s autentičnim osjećajima kulminira u emocionalnom naboju predstave koji je toliko snažan da iscrpljuje.
  
  Predstava je diljem Europe postigla velik uspjeh te je autor dosad već pozvan u niz europskih gradova da postavi svoje djelo. Mnogi su izrazili negodovanje zbog konfekcijske ili franšizne prirode takva tretmana umjetničkog proizvoda, no čini se da bi svaka bitna modifikacija unutar projekta čije su glavne karakteristike upravo minimalizam i univerzalnost, mogla samo nanijeti značajnu štetu. Doprinos francuskog gosta valjalo bi shvatiti kao podsjetnik koliko je malo potrebno da bi se ostvarila puna, ni sa čime usporediva, snaga teatra.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.
  
  Pascal Rambert
  Zatvaranje ljubavi
  redatelj Pascal Rambert
  premijera 26. rujna 2012.
  prijevod Ivica Buljan, voditelji Milorad Stranić i Zoran Jašek, dramska pedagoginja Ines Škuflić Horvat, scenografija Daniel Jeanneteau, oblikovanje svjetla Pascal Rambert, Jean-Francois Besnard
  izvode: Nina Violić (Nina), Goran Bogdan (Goran)
  sudjeluje: Zbor Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih

Piše: