Priča iz kafića

KUFER, Zagreb: Vedrana Klepica, Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja, red. Franka Perković

• 
  
  Kažu kako se u trenucima odluka oblikuje naša sudbina. A sudbina je vraška stvar, posebice ako u nju vjerujemo. Predstava Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja ulomak je iz drame mlade i produktivne spisateljice Vedrane Klepice, nastale prema izvornoj zamisli studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu dok režiju potpisuje Franka Perković. Nevelik i izrazito intiman prostor jednog zagrebačkog kafića poslužio je glumcima kao mjesto na kojem se predstava i odigrava. Takvim rješenjem scene gledatelji istovremeno postaju statisti u samoj izvedbi, ali i znatiželjni voajeri zainteresirani za život drugih. Gotovo neprimjetnim prepletanjem polja izvođenja i polja promatranja postiže se domaća atmosfera, a sadržaj koji možda i nije uobičajen, ovakvim načinom postaje svakodnevan. Glumci se vješto provlače kroz gledatelje, sjedaju pored njih te dotadašnji prostor namijenjen druženju s lakoćom pretvaraju u kazališni.
  
  Četiri naoko nepovezane osobne počinju se kretati prema onome što im je zajedničko – prometna nesreća, stradavanje muškarca koje svakome od četvoro pojedinaca na određen način mijenja dotadašnji život. Tako je konobarica koja svima nevoljko oprašta dugove (Hrvojka Begović) bila jedina svjedokinja nemilom događaju i dječje zaneseno priča o njemu, nedodirljiv dečko (Romano Nikolić) automobilom je ubio vlastitog oca, a njegova je majka na sebe je preuzela krivicu. Nedovoljno hrabra djevojka (Milica Manojlović) bila je dugogodišnja ljubavnica preminulog te cijelo vrijeme želi njegovom sinu reći istinu o ocu, a gost (Dado Ćosić) koji je uvijek bez novaca gaji zagonetne osjećaje prema dečku čiji je otac pregažen. Zajedničko im je i to što se gotovo svakodnevno nalaze u istom kafiću, zaokupljeni vlastitim mislima koje svatko od njih ispovjednim tonom pripovijeda gledateljima. Nalikuju slučajnim prolaznicima čije su se sudbine zaigrano preplele te im se iz te mreže uzročnoposljedičnih događaja nemoguće izvući.
  
  Upravo te svakodnevne teme čine iznimno aktualnom ovu predstavu koja cilja na gledatelje koji će se s njezinom tematikom poistovjetiti, predstavom koja traži od gledatelja dozu empatije i spremnosti na sudjelovanje u njoj. Iako se svi akteri međusobno razlikuju, upečatljiv pokret posezanja za palim upaljačem djeluje sinkronizirano te kao da prikazuje mjesto na kojem se svi oni, zapravo, nalaze – na dnu. Dnu društvene ljestvice, moralnom dnu, ponoru duha. Kao da vape za promjenom posežući upravo za vatrom, simbolom egzistencije, istovremeno privlačnim i užasnim.
  
  Iako četvero glumca ravnopravno sudjeluju u izvedbi, iz glumačkog se kvarteta posebice ističe Hrvojka Begović koja u ulozi konobarice djeluje izrazito uvjerljivo te se spontano i prirodno ponaša u svakoj situaciji (pa i u onim donekle nepredvidljivima kada gledatelji postaju prepreke). Odličan je i Dado Ćosić u ulozi nezaposlenog parazita koji svoje seksualne fiksacije usmjerava prema dečku koji u nesreći ostaje bez oca, a kojeg tumači Romano Nikolić. Nikolić je ulogu odigrao solidno ponajviše se istaknuvši svojim glasovnim mogućnostima (pjevajući pjesmu Creep glazbenog sastava Radiohead), no zbog svojeg položaja (cijelu je predstavu nekim gledateljima okrenut leđima) njegov govor nerijetko biva nerazumljiv. Milica Manojlović cijelu predstavu djeluje distancirano (razlog se, također, može pronaći u njezinom položaju na sceni na kojoj je iza svih gledatelja), no njezini izrazito snažni monolozi taj nedostatak gotovo minoriziraju.
  
  Tekst koji se ne libi govoriti o uobičajenim stvarima na vrlo izravan način zanimljivo je i dobro uprizoren ovom predstavom. Ne manjka ni crnohumornih situacija koje na točno pogođen način prikazuju u kakvom mi to društvu trenutno živimo. Posezanje za kafićem kao mjestom na kojem se predstava odigrava, u okolini u kojoj je kava prostor slobode i ljudi se ne susprežu da u njoj uživaju i velik dio radnog vremena, još jednom potvrđuje suvremenost samog teksta čiji su dijelovi prepoznatljivi široj publici. Nadareni mladi glumci dobrodošlo su osvježenje na akademskoj glumačkoj sceni kao i njihova spremnost da se približe gledateljima na ponešto drugačiji i prisniji način. Iako je nebo sivo, ova se predstava poput iskrice izdvaja iz hiperbogate, no nedovoljno maštovite kazališne produkcije.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.
  
  Vedrana Klepica (prema ideji Romana Nikolića i Milice Manojlović)
  Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak nekog tvorničkog postrojenja
  redateljica Franka Perković
  premijera 24. travnja 2012.
  producentica Ana Sikavica
  izvode: Romano Nikolić, Dado Ćosić, Hrvojka Begović, Milica Manojlović

Piše: