Djelovanje slike

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti. br. 62/63, ur. Tomislav Medak i Ivana Ivković, Centar za dramsku umjetnost, 2012.

• Nakon prošlog izdanja (60/61.) u kojem je Frakcija iskoračila iz svojih tradicionalnih okvira sintetizirajući umjetnost s recentnim društveno-gospodarsko-političkim događanjima (čitaj financijskim zgodama i nezgodama kao posljedicama komodifikacije svih razina društva), aktualni broj vraća se u svoje prirodnije stanište. Zamišljen kao reprezentacija, mjesto dodatnog promišljanja i analitička sinteza događaja potaknutih djelovanjem izvedbene skupine BADco. (instalacija Odgovornost za viđeno, Venecijanski bijenale 2011., te predstave Tamo i natrag 2012.), u ožujku 2012., uz partnere Multimedijalni institut i kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW, organiziran je simpozij i popratni umjetnički program pod naslovom Actionable Image (Djelovanje slike). Aktualni dvobroj Frakcije pod naslovom Actionable Image: Djelovanja slike, izvedbe tijela, aparati gledanja predstavlja svojevrsni zbornik odabranih priloga, intervjua i intervencija sa simpozija kojim se nadopunjava, proširuje i dokumentira tematika eksperimentalnih susreta slike i tijela u umjetničkoj praksi.
  
  Šest tematski srodnih tekstova eminentnih tuzemnih i inozemnih autora koji analitičko-sintetički promišljaju, usustavljuju, nude rješenja i pozivaju na diskusiju ili jednostavno obavijesno-impresionistički opisuju djelovanja, događanja i problematiku dane teme, dva grafičko tekstualna prikaza te dva zanimljiva intervjua, dodatno su, već po ustaljenoj praksi, obogaćeni vrijednim vizualnim sadržajima koji prate tematiku i pružaju dodatnu značenjsku dimenziju.
  
  Aktualni dvobroj otvara se tekstom Jonathana Bellera (Reklamno – neprijateljski odnosi i estetika preživljavanja) u kojem autor gradi svoju tezu o suvremenoj društvenosti koja je kroz pohlepu i kapital postala reklamno – neprijateljska – neprestano nametanje kapitalnih zahvata koji će osiguravati vrijednost i nama i našim kapitalistima. Gradeći tekst od definiranja reklama kao napadačkog oružja na ljude, Beller vodi kroz analizu Googla, baza podataka, data mininga, fokusirajući se na Internet kao sveprisutni medij u kojem se oglašavači i korisnici izjednačuju i ulaze u simbiozu. Naglašavajući stalni utjecaj medija na našu svijest, Beller zaključuje kako smo mi sami počeli željeti te da metode prisile za kapitalističku proizvodnju više nisu nužne – sam život je postao realna apstrakcija postfordističkog kapitalizma, a sveukupna društvena aktivnost je ušla u okvire onog što je prije bio nadničarski rad. Međutim, upravo u toj poveznici Beller nalazi i izlaz. Kako nadničarski rad uistinu ima granice, tako se granice mogu povući i u eksproprijaciji društvenosti, samo je od mnogih ponuđenih načina potrebno odabrati pravi.
  
  Još jedan zanimljiv tekst koji je znanstveno strukturiran, potkrijepljen literaturom, a čita se u jednom dahu je Politički motivirana umjetnost: izvedbenost i dokumentacija, Mihe Colnera. Otvarajući ga primjerom uporabe tri digitalne fotografije poduzeća Hidromontaža u Libiji koje su obišle svijet prikazujući teror Gadafijeva režima, Colner uvodi tezu o manipulaciji publike kroz masovne medije. Nastavljajući u sličnom tonu Colner će navesti i mnoge druge primjere (Zaljevskog rata, Afganistana, Sirije...) u kojima je medijska manipulacija prikazivala samo jednu istinu ili lobirala za istinu Zapadnog svijeta. Pokušavajući predstaviti povijesni razvoj masovnih medija preko likovne umjetnosti do suvremenosti i spektakularnih novinskih izvještaja, Colner će graditi svoju tezu o sličnostima i razlikama odnosa događaja i njegovog kasnijeg života u svijetu vizualnih umjetnosti i masovnim medijima. Na različitim primjerima dokazati će da je umjetnost poput masovnih medija podjednako podložna manipulaciji te kako umjetnost često, jednako kao i masovni mediji, nesvjesno služi promociji vrijednosti zapadne kulture, upozoravajući i zahtijevajući od nas svih odgovornost u gledanju i aktivnost u promatranju, radilo se o umjetničkim djelima ili masovnim medijima.
  
  Opisujući svoju poetiku i estetiku te probleme i moguća rješenja, Vlatka Horvat (Spajanja, uklanjanja, evakuacije: preuređenje i rekonstituiranje slike u kolažu) vodi čitatelje kroz pregledan i iznimno zanimljiv tekst. Kroz primjere i promišljanja o prisutnosti tijela, razlikama u tjelesnoj prisutnosti autora prilikom javnih nastupa i njenim ograničenjima, ograničenjima u uporabi fotografija koje su opet ograničene onim što tijelo može izvesti, Horvat gradacijski uvodi čitatelja u svoje područje – slikovni kolaž tijela i predmeta. Područje neograničenih mogućnosti kombiniranja, preslaganja, općenite neograničenosti postojanja, tumačenja i značenjskih utjecaja na publiku. Posebno zanimljiv je efekt šoka i stvaranje osjećaja nelagode koji autorica navodi kao mogući rezultat svojih radova – dekonstrukcijom prisutnosti i postojanja tijela u prostoru i odnosa s predmetima, gledatelji su nenamjerno prisiljeni promišljati o zastrašujućim mogućnostima jednake dekonstrukcije dotada nepredstavljivih i nezamislivih stvari – čovjeka, prirode, svijeta...
  
  Slično, iz osobnog iskustva, Ivana Ivković u tekstu Napuklina u šasiji izvedbenog teksta promišlja o predstavi 1 siromašan i jedna 0 u kojoj djeluje kao dramaturg i izvođač. Pokušavajući pojasniti poetiku izvedbe, Ivković pomoću teoretskih postavki Sare Jane, Matthewa Goulisha i drugih promišlja o dekonstrukciji dramaturgije i funkcioniranja klasičnog teatra, poimajući pogrešku/omašku kao generativni i plodni trenutak u izvedbi. Kvar/glitch/ grešku/pauzu, Ivković smatra obaveznom u izvedbi jer otvara alternativni put djelovanja u druge načine djelovanja, koji se suočavaju s autoritetom jedinog ispravnog ishoda, što eventualno, publiku transformira iz gledatelja u svjedoke izravnog događaja.
  
  Tekst Stephana Zepkea (BADco.: Prema estetici utopije) izravno i nedvosmisleno analizira i predstavlja BADco. (kolaborativna izvedbena zagrebačka grupa koja se od svog osnutka 2000. godine bavi istraživanjem protokola izvođenja, predstavljanja i gledanja) i njihovu kompozicijsku praksu kao modernističku dezorijentaciju proširujući je na etičku, estetsku i političku metodu. Na znanstven, a ujedno i publicističko dopadljiv način, Zepke istraživanjem tragova ruskog futurizma u djelovanju BADco.-a definira njihove postavke o umjetnosti kao alatu za sveukupnu revoluciju života. Autor ističe publiku kao aktivne sudionike kojima je prepuštena odluka za preuzimanje odgovornosti viđenog kroz estetske viškove koja svaka izvedba pruža. BADco. to ostvaruje dezorijentacijom materijala do točaka neodređenosti, zbog čega sve kreće najnevjerojatnijim putem prema budućnosti, a time, po njihovom mišljenju, i prema pravoj politici. BADco. nam nikada neće reći što trebamo misliti ili osjećati, ali će nas natjerati da razmišljamo i osjećamo eksperimentirajući s mogućim rezultatima dezorijentacije koji se iskazuju tijekom i nakon izvedbe.
  
  Popratni tekst (Kako tumačiti „Viđenje“) uz video instalaciju naslovljenu O viđenju ponudio je Mischa Twitchin. Ukratko predstavljajući formu instalacije kao triptih i parataktički odnos između vidljivog i razumljivog i njezino funkcioniranje, Twitchin je stavio na raspravu veliki broj pitanja o slici, prostoru te pitanjima koja ona upućuje nama. Temeljeći se na vizualnim predstavkama sličnu cjelinu čine i radovi Manuela Vasona (Body? Object? Photography?/ Tijelo? Objekt? Fotografija?), koji se predstavlja sa intencijom čitateljskog samotumačenja desetak stranica njegovih fotografija od 2000. do 2010. godine te Siniše Ilića i Bojana Đorđeva (Pictures by Other Means / Slike drugim sredstvima), koji na inspirativan i grafički zanimljiv način predstavljaju svoje izvedbeno predavanje temeljeno na projektu Desert of Picture (Pustinja slike) – desetogodišnjem umjetničko-istraživačkom projektu. Dvojac u svom radu temeljenom na čitanju društvene realnosti kao fotografije, pokušava ponuditi čitanje recentne povijesti izvedbe konzumacije slika na maketi Pustinje slike.
  
  Aktualna Frakcija donosi i dva razgovora/intervjua. Informativan razgovor o poetici i estetici s Bruceom McClureom (njujorškim arhitektom koji od sredine devedesetih sa svojim izvedbama proširenog filma nastupa na brojnim festivalima i izložbama diljem svijeta pa i u Hrvatskoj – prvi puta sudjelovao je 2010. godine na festivalu 25 FPS-u) vodio je Mario Kozina.
  
  
  
  S druge strane, Igor Marković (Mjesto pod galerijskim krovom) nudi zanimljivu simbiozu teksta i intervjua u kojem uvodno kratko predstavlja rad Slobodana Šijana Mjesto pod suncem izložen u Galeriji Nova u veljači i ožujku 2012. godine. Nastavljajući tekst, Marković povlači pitanje funkcioniranja muzeja i galerija iz pozicija autoritativnih institucija koje selekcijom, prezentacijom i popratnim materijalima politički lobotomiziraju izložene artefakte odvajajući ih iz stvarnosti u kojima su nastale. U drugom dijelu teksta, težište vraća na početnu temu kroz razgovor Petra Milata sa Slobodanom Šijanom o samoj izložbi te njegovom odnosu s Tomislavom Gotovcem koji je poslužio kao nadahnuće Šijanovog izloška.
  
  Skup kvalitetnih i zanimljivih radova pomalo je narušen kao cjelina nedovoljno predstavljenim tekstovima ili izlošcima pojedinih autora. Sami tekstovi, sadržajno i intencijski nisu problem. Svi su evidentno pomno odabrani i promišljeni te ukazuju na neke nove probleme, vrijednosti i moguća rješenja unutar eksperimentalnih susreta slike i tijela u umjetničkoj praksi. Pritom problem čitateljima neće toliko predstavljati tipfeleri i neujednačenosti u formi (koji su ponovno prisutni!), nego nedostatak detaljnijeg i pomnijeg uredničkog uvodnika, koji je zbog forme i autorskih intencija radova i prezentiranih izložaka morao biti prisutan. Ako je uredništvo nastupilo s namjerom da nadopuni, proširi i dokumentira tematiku simpozija nužno je bilo dati osnovne informacije o simpoziju, događajima koji su mu prethodili te pojedinim radovima i djelima koja su u Frakciji prezentirana. Na ovakav način, tematika se dodatno ograničava na čitatelje usko vezane uz područje bavljenja pa gotovo i samo na one koji su posjetili izložbe i sudjelovali na simpoziju, a to zasigurno nije cilj časopisa koji je osnovan kako bi pružio teorijsku i kritičku potporu projektima koji se nalaze na interesnim marginama mainstream medija te ih afirmirao u društvu.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2012.

Piše: