Sindrom tvrđave

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Luko Paljetak, Bastion, red. Lefteris Giovanidis

• 
  
  Praizvedba drame Bastion Luka Paljetka, iako sezonama željeni premijerni naslov dubrovačkog kazališta, gotovo 25 godina od objavljivanja u časopisu Quorum napokon postaje dijelom repertoarnog slijeda kazališta koje ponekad uspijeva zaboraviti dubrovačke autore. Bastion je, nadajmo se, iznimka koja neće potvrditi pravilo. Iako je u programskoj knjižici zaboravljeno, na sceni dubrovačkog kazališta igrane su Paljetkove farse i drame: Govori mi o Augusti, Posljednji ljetni cvijet, mjuzikl (nastao u koautorstvu s Đelom Jusićem) Dan od Amora, u suradnji sa Zlatkom Bourekom, i lutkarska predstava Sveti Vlaho, Blasius, Blaž, a na Dubrovačkim ljetnim igrama: Poslije Hamleta i Tri skoka gušterice ili Život Miha Pracata Lopuđanina Studentski teatar Lero igrao je Skroviti vrt, a svemu treba pribrojiti i nekoliko uprizorenih prijevoda i prerada raznih autora.
  
  Međutim, Paljetkov dramski opus i njegova, moglo bi se reći, dubrovačka umjetnička sveprisutnost s teatrologijom od uprizorenih tridesetak naslova i ne samo na domaćim pozornicama dovoljno je obvezujući repertoarni zazorni trag kojem je trebalo odgovoriti. Napokon, Bastion je ranih devedesetih već bio među odabranim premijernim naslovima, ali se, iz neznanih razloga, tada i a još nekoliko puta kasnije, od njega odustalo. Radi se o zahtjevnom i složenom, ali istovremeno poticajnom i inspirativnom kazališnom izazovu, koji pred redateljem, dramaturgom i glumcima otvara brojne mogućnosti, poticaje i inspirativne izazove koji ne trpe ravnodušnost i tek puko uredno odrađivanje još jednog premijernog naslova i profesionalnog posla.
  
  Paljetkova se drama usložnjava svakim likom i licem, asocijacijom, monologom, prizorom, sukobom, slikom i slutnjama provocirajuće povode za nužno dubinsko propitivanje i ne samo egzistencijalnih prepoznavanja, sumnji i usuda na koje su osuđeni i prisiljeni u Bastionu zatečeni, sklonjeni, evakuirani, zatvoreni, prognani ili ostavljeni. Protagonisti okrutnih, licemjernih, lažnih i bolnih sudbina i usuda koji, prepoznaju li se njihove šifre, instinkti i alibiji, detektiraju vrijeme, pa i prostor koji dramu i artikulira i aktualizira. Bastion je metafora i Grad unutar svojih zidina, ali i, što je Giovanidisu možda bilo bliže, pa onda osobno intrigantnije, i odjek nekih grčkih jučerašnjih i današnjih uzburkanosti. Obiljem slobodnih referencijalnih primisli, asocijacija, citata, surječja, višesmislenih dijaloga i poigravanja karakterima likova i njihovih odnosa, Bastion je drama svevremena, pa onda i dubrovačka i današnja, iščita li se njezin takav i očekivan, možda logičan kontekst i smisao. Izoliranost i strah od „njih izvana“ sukobljava i usložnjava sučeljene strasti i sudbine i sve je „i kolektivni i individualni alibi“ tog bolnog i tragičnog niza samouništavajućih priznanja, nakon „nekoliko smrti“, u završnom prizoru, koji je i košmar i novi krug pakla, ali i izlaz u nigdinu umornih, obilježenih, ali ipak preživjelih. Sindromom Bastiona obilježenih.
  
  Paljetak u Bastion kao u neku svoju staklenu kuglu skuplja krhotine povijesti, fragmente uspomena i iskustava, asocijativne sljedove svekolikih tragova, biografija i njihovih posljedica. Likovi osuđeni na suživot, opterećeni svojim ranijim dosjeima i osuđeni usudima koji nemaju alternative fantazmagorična je i istovremeno živopisna do boli i apsurda skupina individua koje se gube u beznađima svojih trajanja. U paničnom strahu od njih koji su izvan utvrde, negdje vani i koji svaki čas mogu doći, a strah od onih tamo izgovor je za zločin, blud i laž, ali i svrha da se dočeka sutra. I eventualno noć, dok se tama ne prelije iz njihovih ugaslih duša u preostale rijetke snove od kojih zaziru. Jer: „Nema njih! Nema njih! Nema njih! Oni, to smo mi, oni, to smo mi, mi smo to oni! Mi smo oni! Smo to mi oni! Nema njih! Nema njih!“ – podvlači Paljetak bastionsku i dijagnozu i kletvu i osudu. Ono što je drami imanentno i što je čini posebnom naglašeni je poetski sloj na koji se naslanja i koji neprestano izvire svojim lirskim, nadrealističkim, pa i postmodernističkim tonovima. 
  
  Redatelj Lefteris Giovanidis, suočen s takvim obvezujućim obiljem, uspijeva tek uredno, reducirajući nepotrebno i neke zaigranije prizore, snovitosti i poticaje, posložiti slijed događanja oduzimajući im lirične tonove i poetske prizvuke. Njegovi likovi tek su skicozno postavljene marionete izgubljene u međuodnosima bez jasnih i zaokruženih razloga i opravdanja u većini odigranih sekvenci, zatečeni tek u potrazi za svojom logikom, razlogom i svrhom. Što može biti i redateljskim konceptom, ali onda sasvim drugačijeg slijeda scenskih rješenja. Ne pomaže mu ni glazba sudbinskih i lirskih prizvuka Đela Jusića, ni moguće poticajni kostimi Željka Nosića, kao ni zanimljivo korištene filmske projekcije, svjetlo Denisa Šesnića ni njegova vlastita scenografija. U nezavidnu situaciju doveo je i glumce, koji, usprkos svemu, energijom i svojim osobnostima uspijevaju održati konce predstave koliko-toliko povezanim u njezinu dovoljno urednom ritmu povremenih redateljskih mizanscenskih površnosti i ponavljanja.
  
  Hrvoje Sebastijan (Hans), Izmira Brautović (Elza), Vinko Štefanac (Jorge) i Glorija Šoletić (Grofica) u takvom postavljenom i odabranom konceptu bolje su se snašli od Matee Elezović (Grethen) i Borisa Matića (General) te, najposlije, Frane Perišina (Wagner) dojmljive uvodne i završne epizode. Svi oni slikoviti su i živopisni dio bastionskog svijeta, u kojem, citirat ću iz programske knjižice, „gdje sve je dopušteno i ništa nije nemoguće“. Tako i treba možda gledati i iščitavati novu premijeru Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, zaključnu u sezoni, koja je ponudila čak sedam premijernih naslova, što ostaje i pohvalnim i izdvojenim slučajem u našoj aktualnoj kazališnoj praksi i svakoj drugoj premijernoj ponudi i produkciji hrvatskog glumišta.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 20 lipnja 2012.

Piše: