Splitsko Kazalište PlayDrama, 9. listopada 2012. u amfiteatru Doma mladeži praizvelo je dramu Srce veće od ruku prema tekstu voditelja toga kazališta, glumca i već nagrađivanoga dramskog pisca Elvisa Bošnjaka .Bila je to i prva profesionalna režija, glumca splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta Trpimira Jurkića, a Bošnjakov tekst dio je njegove trilogije o muško-ženskim odnosima. Prva dva dijela bili su Hajdemo skakati po tim oblacima odigrana u splitskome HNK-u u režiji Nenni Delmestre i Voljeni i mrtvi prema kojoj je u suradnji s Igorom Mirkovićem napisao scenarij za film Noćni brodovi. Srce veće od ruku donosi prepoznatljiv dramski rukopis Elvisa Bošnjaka kao i njegova usredotočenost na nedokučive odnose muškaraca i žena, ali ovog puta autor zadire u još slojevitije i bolnije izvanbračne veze. Pokazao se to itekako plodnom podlogom za zanimljivo uprizorenje drame o arhetipskoj i neutaživoj ljudskoj čežnji za ljubavlju.
Tako bi se mogao sažeti opći dojam o toj suptilnoj predstavi kojoj je, nažalost, najviše odmogla neprimjerena duljina od gotovo sto minuta. Prava je šteta što su izostale prijeko potrebne dramaturške škare, jer su pojedine scene suvišne i doimale se već odigranima čime se nepotrebno razvodnila dramska napetost ionako oslonjena isključivo na emociju. Da je trajala dvadesetak minuta kraće bila bi to prava dramska poslastica o ljubavnom četverokutu u kojoj je dramski tekst Elvisa Bošnjaka do tankoćutnih detalja razotkrio duboke unutarnje moralne i fizičke dileme i muke što ih takvi zabranjeni odnosni poput nabujalih rijeka doplave, istodobno budeći u ženama i muškarcima, grešnim i poligamnim smrtnicima svu razornu silinu žudnje, privlačnosti, osjećaja i želja, koje nažalost neizostavno prate tjeskobe, strahovi, razočarenja, stid, nemir i melankolija.
Prvim profesionalnim redateljskim debijem, Trpimir Jurkić, koji je dosad vrlo uspješno režirao predstave dramskih amatera, pokazao je da se, kao i u glumačkom pozivu itekako zna nositi i s tim novim izazovom te oblikovao dojmljivu i profinjenu predstavu o klasično primamljivo-bolnoj priči o nevjeri s čak dva para glumaca od kojih je životniji i uvjerljiviji bio par Vladimir Posavec-Tušek i mlada Petra Kovačić-Pavlina, koja se pokazala pravim glumačkim otkrićem. Anastasija Jankovska i Elvis Bošnjak bili su pak u nekim dijelovima emocionalno naglašeniji od potrebne razine.
Inače cjelokupnom primjerenom ugođaju komornosti predstave s jedne te emocionalnog vrtloga s druge strane svakako je pridonijela nenametljiva jednostavna i stilizirana crno-bijela scenografija tek s kišnim prozorskim oknom Ozrena Bakotića koja se pokazala ne samo funkcionalnom nego i sugestivnom, kao i kostimi Irene Vodišek-Babaje. Diskretna i na pravom mjestu i u pravo vrijeme korištena je i koreografija Anite Čanadi te svjetlo i ton Siniše Jakovčevića.
Neke od scena te emocijama nabijene predstave bile su doista i glumački i scenski upečatljive, primjerice erotska scena u kupaonici. Svježe i kreativno, riješeni su i neizgovoreni dijalozi ljubavnika koji, poput sjena, prate svoje žuđene partnere u banalnim životnim situacijama s njihovim bračnim partnerima, od bračne postelje do vožnje automobilom, ručka ili brige za djecu, potencirajući tako nemogućnost izlaza iz zagrljaja žuđene i neostvarene ljubavi. Zato je u utopijskome ljudskom autorovom pitanju u predstavi: „A kako su to oni prije nas uopće rješavali?“, sadržan i jedini mogući odgovor. „Napustite svaku nadu da će vas osjećaji ikada odvesti u mirnu luku.“
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 10. listopada 2012.
