Riječi, riječi, riječi

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.: Théâtre de Gennevilliers, Francuska, Pascal Rambert, Zatvaranje ljubavi, red. Pascal Rambert

• 
  
  Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta završen je Zatvaranjem ljubavi francuskog Théâtrea de Gennevilliers, što može izgledati pomalo zbunjujuće s obzirom da je predstava istog naslova, redatelja i vizualne opreme nekoliko dana ranije premijerno izvedena s hrvatskim glumcima, kao dio regularne Zekaemove sezone. Pascal Rambert, francuski redatelj i pisac koji je s originalnom, francuskom postavom Zatvaranja ljubavi zapažen u Avignonu prošle godine, očigledno se prema svom autorskom projektu odnosi kao prema atraktivnom proizvodnom artiklu, pa poput sposobnog trgovačkog putnika istu priču s drugim glumcima prodaje na širokom prostoru od Moskve do New Yorka, gdjegod ga zovu. Ne ulazeći dublje u umjetničko-moralne implikacije takve vrste autoreciklaže, dovoljno je samo zaključiti kako na razvijenom Zapadu i kazališne predstave mogu postati unosni franšizni biznis. No, kao u svakoj franšizi, original je ipak original, pa je na svršetku zagrebačkog Festivala zanimljivo bilo provjeriti što je u tom tekstu i režijskom postupku toliko zanimljivo, da svome tvorcu omogućuje lagodno provjeravanje vlastitog teksta u raznim sredinama i kazališnim kulturama širom svijeta.
  
  Zatvaranje ljubavi Rambert je ciljano pisao za glumce Audrey Bonnet i Stanislasa Nordeya, koji tumače par umjetnika i intelektualaca čija je ljubavna veza došla do neminovnog gorkog kraja. Sve najizraženije prednosti, ali i nedostaci Rambertovog redateljsko-spisateljskog rukopisa leže u spartanski strogoj strukturi i jednostavnosti dramaturške logike – cjelina je podijeljena u dva monološka bloka jednakog trajanja, pa svaki od likova u borbi za dostojan oproštaj ima sat vremena u približno istom mizanscenu, bez izvanjskih teatarskih pomagala, naoružan tek bujicom rasplinutih optužbi, opravdanja, lažnih utjeha i pokušaja svođenja računa. Rambertov postljubavnički klinč ispisan je razgovornim jezikom i uvelike varira od pasusa do pasusa, pa se u logoreičnoj masi monološkog materijala može prepoznati i neugodno iskrene, autentične obrise neutažive čežnje za boljom prošlošću, ali i općenita, pretenciozna naklapanja o smislu i bitku.
  
  Taj nesrazmjer kvalitete pojedinih dijelova teksta dodatno se intenzivira odlukom o monološkoj monolitnosti, pa u trenucima kad iskreni pokušaj decentnog zatvaranja ljubavi ustukne pred ispraznim filozofiranjem situacija postaje suhoparnom i teško podnošljivom. S druge strane, upravo ta jednostavnost forme ponajviše radi na atmosferi, pa suigra dvoje glumaca na trenutke zbilja podsjeća na bojno polje, opušteno razornim posljedicama ubojitih riječi. Riječi, odnosno prava poplava istih najveća su kvaliteta i istodobno najveći problem Zatvaranja ljubavi – način na koji se tijelo izvođača podređuje strastvenim iskazima verbalnih slapova upečatljiv je primjer uzbudljivog teatra, ali mnogi rukavci tih izgovorenih eskapada ne vode dalje od prvoloptaškog eseja o razumu i osjećajima.
  
  Tako koncipirana predstava u cijelosti se koncentrira na glumačku igru, pa u jarko osvijetljenoj sceni-kutiji koja predstavlja dvoranu za pokuse sva odgovornost leži na dva protagonista, usamljenih u vlastitim emotivnim brodolomima. Nordey i Bonnet tu odgovornost u potpunosti prihvaćaju, stvarajući koncentrirane i virtuozne monološke sekvence u zadanoj dijagonali pozornice, od sigurnosti dubine do ekscesne bliskosti suprotstavljenog partnera. Nordey prvi dio predstave vuče bespoštedno energično, zgrčenog tijela, tečne dikcije i fokusiranog pogleda, s tekstom koji njegov lik otkriva kao čovjeka sklonog analiziranju, ali i licemjernoj sebičnosti kojom pokušava opravdati vlastiti emotivni izbor. Audrey Bonnet manje je vehementna, ali još preciznija u vanjskim manifestacijama unutarnjeg emotivnog previranja, s nepogrešivo točno određenom dinamikom izmjene bijesa i očaja. Iako je riječ o monološkim dionicama, upravo je suigra dvaju partnera od presudne važnosti za krajnji rezultat, pa su u uspjelijim trenucima predstave trpni, slušateljski glumački zadaci oba partnera jednako uzbudljivi kao i oni izgovoreni.
  
  Zatvaranje ljubavi u svom originalnom, francuskom izdanju zanimljiv je primjer glumačkog umijeća i nešto manje uspjelog novog dramskog pisma, čije slabosti i kvalitete kao da djele osobitosti s problematičnom pozicijom cjelokupnog Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu. Napadno moderno, zapadnjački blazirano, ponekad uzbudljivo ali mjestimično i površno, uz nisku razinu političkog i umjetničkog rizika – opis je koji u jednoj rečenici predstavlja Rambertov dramski rukopis, ali i prevladavajuću izborničku strategiju kojom se u rujnu u Zagreb dovode gostujuće predstave. Smije li se, uz punu svijest o visokoj razini dosadašnjeg programa, od Festivala svjetskog kazališta u budućnosti tražiti više?
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 1. listopada 2012.

Piše: