Feminizam za početnike

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.: Young Jean Lee's Theater Company, SAD, Feministička predstava bez naslova, red. Young Jean Lee

• 
  
  Iako se opseg aktualnog zagrebačkog festivala omeđuje egidom svjetskog kazališta, na njemu rijetko kada gostuju predstave izvan besprijekorno umreženog zapadnoeuropskog teatarskog obruča. Manjak selektorskog avanturizma, nedostatak zvučnih redateljskih zvijezda i tko zna što još razlozi su što na Festivalu ne gledamo afrički, azijski, pa čak prečesto ni istočnoeuropski teatar, što sve skupa manje iskusnog gledatelja može navesti na ideološki opasan i pogrešan zaključak – onaj po kojem kvalitetno i inovativno kazalište nastaje uglavnom na stabilnom i tradicijom optočenom zapadu Starog kontinenta. Za američkim teatrom u cijeloj to europocentričnoj priči lije se najmanje suza, budući da stereotipni konsenzus kazuje kako je riječ o sceni s malo izrazitih kreativnih iskoraka, u raskoraku između blještavih produkata diktature tržišta i alternative sakrivene po sveučilišnim kampusima. Zbog provjere te tvrdnje načelno treba pozdraviti odluku selektora da ove godine čak dvije američke predstave budu dijelom zagrebačke smotre, pa smo nakon glazbeno scenske posvete pokojnoj Ellen Stewart s kojom je Festival najavljen, u službenom programu bilo sjevernoameričke alternative mogli opipati s Feminističkom predstavom bez naslova, autorice Young Jean Lee.
  
  Feministička predstava bez naslova u imenu ističe svoj program, ali i ograničen domet – umjetničko djelo koje ideološko usmjerenje tako općenito kači na vlastito pročelje ne računa na bog zna kako suptilnu razradu vlastitih umjetničkih ili političkih stavova. S druge strane, ta suptilnost ionako je prečesto isprika za umjetnička prenemaganja raznih fela, a njujorškoj predstavi nitko ne može poreći kako vlastitu političnost ne zavija u duhovito i inteligentno scensko ruho. Koncept je vrlo jednostavan: šest potpuno nagih izvođačica različitih tjelesnih gabarita i performativnih mogućnosti na praznom, jarko osvijetljenom baletnom podu pletu iskričave, mahom neverbalne krokije na teme rodnih i spolnih osobitosti, nejednakosti i neizbježnih paradoksa. Popraćene znalački odabranom glazbom u rasponu od indie prvaka poput Grizzly Beara do dvostrukog bas bubnja žestokog heavy metala, performerice se duhovito izruguju širokom spektru primitivizama suvremenog društva – od ponižavajućeg diskursa estradnog mačizma, toleriranih obrazaca hard-core pornografije do stoljećima nepromijenjene, nametnute slike o ženi i njenom mjestu u zajednici.
  
  Autorica Young Jean Lee, uz pomoć koreografkinje Faye Driscoll i koredateljice Morgan Gould takvim temama pristupa ne docirajući i sa smislom za humor, pa kontradiktornu viziju žene kao kurve u r'n'b spotu, ali i svetice u obiteljskom domu prikazuje u bešavnom amalgamu lascivne erotske koreografije i mehanike kućanskih poslova. Frustrirajuću konstantu potvrđivanja slabosti ženskog spola u prostor smješta u sceni gdje intimne dijelove tijela skrivaju minijaturni ružičasti kišobrani, a kritičkom pogledu govorom (nagog) tijela podvrgava se i okrutna muška, sportistička kultura nasilja te uzusi pornografskog svođenja ženskog tijela na potrošivo meso. Izvođački kolektiv, šaroliko društvo sastavljeno do plesačica, burlesknih diva i performerica kojima je zajednička pripadnost njujorškoj alternativnoj sceni, na pozornici funkcioniraju kao dobro kalibriran stroj za razbijanje predrasuda, a među njima posebno su se istakle Erin Markey u duhovitoj kabaretskoj pseudoporno sekvenci, Jennifer Rosenblit kao nositeljica najupečatljivijeg emotivnog luka predstave te Becca Blackwell u uspjelom nijansiranju vlastitih glumačkih zadataka.
  
  Jedan od vidljivijih nedostataka Feminističke predstave bez naslova leži u tržišnom pozicioniranju te produkcije, kako u domicilnom New Yorku, tako i na zagrebačkom Festivalu. Takav umjetničko-politički statement, naime, svoju punu svrhu ostvario bi stupanjem u komunikaciju s prevladavajućim djelom društva koji i preko bare i ovdje ženu vidi ili kao seksualni objekt, ili kao majčinski perpetuum mobile, ali takvu publiku u teatar eventualno može privući samo pokoja zvijezda iz sapunice ili hit mjuzikl. Da su, recimo, nogometaše zagrebačkog Dinama u sklopu priprema umjesto na čvrgu u Kerempuh priveli na predstavu Young Jean Lee, ili da je netko nekim čudom tamo dotjerao one klince obavijene parama redbull-votke, koji su se putujući na koncert Željka Joksimovića iz Novog Zagreba na Bundek izmiješali s kazališnom publikom u autobusu kraj MSU-a, onda bi se moglo govoriti o uistinu bitnom teatarskom činu. Ovako, uglađena intelektualna krema lijeve provenijencije koja je ispunila većinu Gorgone na prvoj izvedbi američke predstave ostala je tek ugodno zabavljena razigranim propovjedanjem obraćenima, višak političnosti nije našao podobnog recipijenta, a jednostavna dramaturška matrica pred kraj je postala za nijansu odveć predvidljiva, unatoč srčanoj i duhovitoj igri živopisnog izvođačkog kolektiva.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2012.

Piše: