Ispraznost lijepih slika

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Jean Anouilh, Antigona; red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Jean Anouilh (1910-1987) je još prije Drugoga svjetskog rata u svojim ranim dvadesetim godinama postao iznimno popularan dramatičar, kombinirajući s velikim umijećem elemente bulevarskog teatra i tadašnjeg kazališnog modernizma, a ni njemačka okupacija ga nije spriječila u nastavku kazališnog djelovanja za koje je posebno značajna Antigona. Nju je prema motivima Sofoklove tragedije napisao prije punih sedamdeset godina i odmah prošao cenzuru nacističkih okupacijskih vlasti u Parizu. To što je ona praizvedena tek dvije godine kasnije – 1944. nije bilo uzrokovano ideološkim problemima nego nedostatkom financijskih sredstava za njezinu produkciju. Štoviše nakon premijere Antigonu su hvalospjevima obasuli kolaboracionistički mediji, a pisca su napadali pripadnici pokreta otpora. No, ubrzo nakon oslobođenja Pariza primjedbe su iščezle pa se ta produkcija nastavila u istom kazalištu s uspjehom i dugotrajno prikazivati, a i komad je vrlo brzo po završetku Drugoga svjetskog rata postavljen na scenu u brojnim gradovima razorene Europe, a i u teatrima u Londonu i New Yorku.
  
  Bilo je potpuno nevjerojatno za vrijeme žestokih ne samo ratnih nego i političkih i idejnih sukoba da djelo koje se sviđalo jednoj strani naiđe na jednake simpatije i kod protivnika. Anouilh je klasičnu tragediju pretvorio u nijansiranu psihološku dramu u kojoj se dvoje antagonista gotovo protiv volje sukobljavaju. Kao i kod Sofokla i kod Anouilha radnja se odvija nakon bitke za Tebu, grad kojim su nakon Edipove smrti naizmjenično trebali vladati njegovi sinovi Eteoklo i Polinik koji su se međusobno poubijali u borbi za vlast, pa kraljem postaje njihov ujak Kreont. On naređuje da se Eteokla (koji je izazvao sukob ne želeći predati bratu vlast na određenih godinu dana) pokopa sa svim počastima, jer je on branio Tebu, dok se Polinika pod prijetnjom smrtne kazne mora ostaviti nepokopanog, jer se udružio sa strancima da bi bratu oteo vlast, a pritom i napao rodni grad. Unatoč tome njihova sestra Antigona odlučuje da je njena ljudska i obiteljska dužnost pokopati brata.
  
  Kod Sofokla Kreont je silnik opijen moći, a Antigona nevina žrtva, dok je kod Anouilha Kreont preuzeo vlast protivno svim svojim sklonostima da bi održao red i osigurao miran život u Tebi koji bez kompromisa nije moguć, dok Antigona poput mnogih mladih teži apsolutnim vrijednostima i odbija kompromis te i pored svih Kreontovih nastojanja da je spasi odbija život koji ograničava potpuno iskazivanje individualnosti. Francuski kolaboracionisti bili su oduševljeni umješnošću kojom je Anouilh Kreontu podario rečenice što izvanredno uvjerljivo obrazložu nužnost kompromisa i brige za funkcioniranje društvenog poretka, jer im se činilo da to opravdava i njihovu suradnju s Nijemcima (a pritom nisu obraćali pozornost na to da je temelj Kreontovog odlučnog odbijanja pokopa Polinika to što se on udružio sa stranim osvajačima), te da uporno Antigonino ustrajavanje na vlastitoj odluci i onda kada joj ponestaje argumenata govori o njoj (a time i svima koji se bore protiv postojeće, tj. okupatorske vlasti) kao o teroristkinji. Izgleda da su u početku i pripadnici otpora slično (za njih negativno) doživjeli ovu Antigonu, a potom postupno u njoj pronalazili i njima bliske ideje. Jedna od njih je bila i dokaz da se ni s ljudski shvatljivim i razumnim fašistoidnim vladarima ne može voditi dijalog, a drugo da je Antigona zapravo idealan primjer revolucionarke koja je spremna za svoje ideale žrtvovati i vlastiti život.
  
  Zanimljivo je da su oba ta viđenja potpuno odbačena u socijalističkim zemljama, gdje je ovaj Anouilhev tekst bio pedesetih i šezdesetih godina vrlo popularan kao neizravna kritika postojećeg društvenog sustava i načina na koji ljudi u njemu funkcioniraju, pa je u tom razdoblju i u Hrvatskoj postavljeno desetak različitih inscenacija Antigone. No, još je intrigantnije da je pritom rijetko koja ne samo naša nego i inozemna izvedba vodila računa o tome da je ta prerada klasičnog komada čvrsto uklopljena u Anouilhev opus i po tome što je jedna od njenih bitnih tema karakteristična za čitavo njegovo stvaranje. To je nerazumijevanje i sukob generacija, najčešće u okviru iste obitelji. Mladi su u tome beskompromisni borci za ideale i istinu, a zreli ljudi su spoznali koliko su nevolja takvi stavovi izazvali, pa su skloni kompromisu koji će održati dostojan život u okviru nekih pravila s kojima se pojedinac ne mora uvijek slagati. Iz te je vizure ključna replika u kojoj Kreont objašnjava Antigoni da je voli i želi spasiti, jer ga podsjeća na njega samog u mladosti.
  
  Međutim Aleksandru Popovskom očito je ta tema koja zasigurno pruža dosta mogućnosti za novu, suvremenu interpretaciju bila nezanimljiva. Zato ta replika inače iznimno dojmljivog Kreonta u vrlo nijansiranoj interpretaciji Ozrena Grabarića promakne gotovo neopaženo kao jedna od neuvjerljivijih sentimentalnosti kojom Kreont nastoji pridobiti Antigonu koju dojmljivo tumači Dijana Vidušin neprestano i vrlo uvjerljivo mijenjajući raspoloženja i odnos prema svijetu i životu. Sličan je odnos redatelja i prema raspletu drame gdje za zajedničkim stolom čitave obitelji dolazi do novog i za razrješenje drame ključnog sukoba između Kreonta i Antigone, prizora koji je Popovskom značajan očito samo da bi se saznalo kako će i kojim redoslijedom tko od prisutnih umrijeti.
  
  Na samom početku predstave činilo se da će Popovski neku novu interpretaciju Anouilhevog teksta potražiti u tezi koju je prihvatio velik broj kazalištaraca i kritičara u nekoliko prvih desetljeća nakon Drugog svjetskog rata o tome kako je nakon ljudske tragedije takvih razmjera kakva je bio taj rat nemoguća suvremena tragedija na sceni nego da je pravi izraz tog poslijeratnog vremena groteska. Tako se može doživjeti efektan nastup Ksenije Pajić koja prolog izgovara u mikrofon kao vrhunska voditeljica neke zabavne priredbe da bi se potom u kutu scene pridružila Maestru Karlu Hubaku i Filipu Šovagoviću da bi kao barska pjevačica odglumila ulogu koju u klasičnoj tragediji ima kor. Uz to umjesto tri stražara koji u tekstu imaju bitnu ulogu pokazivanja kako je običan čovjek spreman poslušno obavljati zločine ne pitajući se zašto ni za koga to čini, ovdje je to svedeno na jednog stražara kojeg Ranko Zidarić tumači u maniri vrsnog komičara. Međutim uskoro se otkriva da Popovski ipak tek površno dotiče moguće slojeve značenja Anouilheva teksta i da ga prvenstveno zanima vizualna atraktivnost predstave, što i jest jedna od njegovih najbitnijih redateljskih vrlina.
  
  Ipak u njegovim najuspjelijim predstavama ta vizualna atraktivnost obogaćuje smisao teksta i složenost redateljske interpretacije, dok je ovdje najvećim dijelom sama sebi svrhom. Pokazuje to i prvo Antigonino pojavljivanje na sceni i frenetično bacanje lopatom sitne zemlje metrima u zrak (tako da dio prašine dolazi i do prvih redova gledališta). Prizor je i začudan i atraktivan, ali s onim što bi trebao značiti - pokapanjem mrtvog brata, nema dubljih veza. Da to nije tek iznimno pretjeravanje nego i odnos Popovskog prema tekstu i njegovom uprizorenju jasno je i iz toga što sjajni Ozren Grabarić Kreonta cijelo vrijeme glumi hodajući na štulama, vjerojatno da bi onima ekstremno malobrojnim kojima nije jasno da je kralj na vrhu društvene piramide to zorno i pokazao, a i njegovo sjedanje (tj. spuštanje na razinu običnih ljudi) isto je toliko nepotreban scenski znak koji dodatno potvrđuje redateljevo zanimanje gotovo isključivo za to kako predstava izgleda, a ne što ona znači bilo njemu bilo gledateljima.
  
  Zato je i ovdje u središtu pozornosti atraktivnost, iako nešto manja nego inače, scenografije njegovih stalnih suradnika grupe Numen kojima se pridružila i Ivana Radenović, a i pretežno crni (uz poneki bijeli) kostimi Marite Ćopo doimaju se kao prva asocijacija na Antigoninu sklonost sivom svijetu na prijelazu iz dan u noć. U svemu tome Popovski kao da nije imao nekih posebnih zahtjeva prema vrsnim glumcima s kojima je surađivao, pa se kod većine zadovoljio njihovim uspješnim karakteriziranjem jednog naglašenog svojstva uloge koju tumače – primjerice brižnošću kombiniranom s drskošću dadilje (Biserka Ipša), nepromišljenom koketnošću ljepotice Izmene (Nela Kocsis) ili zbunjenošću mladog i lijepog Hemona (Amar Bukvić) koji nikako ne uspijeva postati herojem nego ostaje objekt u političkoj igri koju ne uspijeva shvatiti.
  
  Uz to redatelj daleko više brine kako će odnosi likova vizualno djelovati, a manje hoće li glumci uspostaviti sadržajne međuodnose i uklopiti se u jedinstvenu i cjelovitu scensku igru. Kada se to dogodi (najčešće u nadigravanju Kreonta i Antigone) onda prisustvujemo dojmljivim prizorima zbog kojih ovu predstavu ipak vrijedi vidjeti, iako ima i onih u kojima se glumačke interpretacije mimoilaze, pa te scene djeluju poput praznog hoda koji ne dopire do gledatelja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 22. rujna 2012.

Piše: