Pametno pročitana lektira

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Sanja Pilić, Mrvice iz dnevnog boravka, red. Franka Perković

• 
  
  Nemoguće je danas stići do praga puberteta i viših razreda osnovne škole a ne znati tko je Sanja Pilić. Djeca je susreću u čitankama i lektirama, njezine priče mame ih sa stranica časopisa. Proza Sanje Pilić komunikativna je i zabavna, dosjetljiva i na svoj način istinita jer točno prepoznaje tuge i radosti, probleme i veselja odrastanja, ne docirajući i ne pametujući pritom. Brojne nagrade jasno pokazuju da je respektira struka, ali je i djeca rado čitaju, što je osobito važno postignuće uzmemo li u obzir činjenicu koju pokazuju relevantna svjetska istraživanja: dječji ukus i kritička procjena najčešće su slabo usuglašeni. Takva je autorica, razumljivo, gotovo sigurna kazališna investicija. No ne uvijek i sasvim jednostavna jer premda popularni, romani Sanje Pilić veći dio svog šarma duguju komentaru, opisu, zapažanju, a manje narativnoj liniji koju bi se lako moglo prebaciti u drugi medij. Vjerojatno je zbog toga na našim scenama ima razmjerno malo (jer trend postavljanja popularnih romana uzeo je prilično maha). 
  
  No, nova predstava kazališta Žar ptica pronašla je 'ključ' i pročitala lektiru i pametno i vješto. Dramatizacija Marijane Nola i režija Franke Perković čuvaju princip iz romana: u centru je nadareni dječak Janko (ili, kako njegova mama kaže, udareni), on pripovijeda svoju priču, iz svoje vizure, s obiljem komentara i vlastitih promišljanja. Sličice njegovog pripovijedanja oživljavaju oko njega, ponekad samo kao zamrznute slike, češće kao minijaturne scene, a povremeno i kao dramski sasvim razrađeni prizori. No sve su, bez iznimke, prožete njegovim pripovijedanjem, zapažanjima, najčešće i duhovitim opaskama, a ritam i razumljivost priče ne gube se ni u jednom trenutku. 
  
  A da je svijet koji gledamo zapravo svijet kako ga Janko vidi, postaje sasvim jasno kad shvatimo da je samo on prikazan realistično i psihološki zaokruženo. Tome doprinosi i mladi glumac Petar Atanasoski koji ga igra s pravom dječjom energijom i začuđenošću pred svijetom, komunicirajući tako usrdno s publikom da je na taj poziv gotovo nemoguće ne odgovoriti. Svi ostali likovi pojednostavljeni su, reducirani na tek nekoliko osobina, a onda i odigrani s većim ili manjim otklonom prema karikaturi. 
  
  Posebno je zanimljiva gradacija koja zgodno pokazuje pogled na svijet s visine od metar i nešto malo: likovi ostale djece samo su blago karikirani, tek toliko da budu smiješni; roditelji su već toliko odmaknuti da nam je njihovo ponašanje samo okvirno jasno, dok je razrednica (zaluđena Shakespeareom) potpuna ludara koja samo urla i izbacuje citate. Jedini lik koji se pojavljuje a da zapravo s Jankom nema nikakve veze (neki kupac za tatine narukvice), duhovito je samo naznačen figurom gipsanog vrtnog patuljka. 
  
  Više nego u tekstu, ova je gradacija vidljiva u glumačkoj izvedbi – Natalija Đorđević igra Jankovu stariju sestru kao pubertetsku kričalicu, dok je Berislav Tomičić samozatajni školski prijatelj, a oboje igraju s finom mjerom i pažljivo osmišljenom gestom i držanjem tijela. Iskra Jirsak treći je dječji lik, ali ostaje gotovo neprimjetna. Ana-Marija Vrdoljak i Ante Krstulović igraju mamu i tatu, otkačenu ekipu zaostalu u (recimo) sedamdesetima (roman je objavljen 1995.), odraslima su sasvim prepoznatljivi, a djeci svakako smiješni. Razrednica je Gorana Marin, do krajnosti karikirana, u stalnoj širokoj prenaglašenoj gesti, neprekidno silno uzrujana. Pritom je mjestimice duhovita, ali često djeluje umjetno i pretjerano. 
  
  Mrvice iz dnevnog boravka počivaju gotovo u potpunosti na glumcima, jedva primjetna pozadinska scenografija služi samo kao naznaka mjesta radnje i gotovo da je nepotrebna a kostimi sasvim blago podcrtavaju karaktere. Više doprinose glazba i scenski pokret, glazba uspijeva dati akcent sceni, podvući repliku ili promjenu raspoloženja, a na pokret se oslanja dobar dio karakterizacije. 
  
  I premda je predstava izrazito zabavna i duhovita, njome se provlači i poneka ozbiljnija tema. Uz klasične probleme odrastanja, zaljubljivanja i pronalaženja svog mjesta pod suncem, koji sa svih strana napadaju Janka, tu je i obiteljska financijska kriza, koja danas, čini mi se, zvuči puno tmurnije nego u vrijeme koje opisuje roman. Simptomatično je, uostalom, i to što u predstavi po tom pitanju ne dolazi do sretnog preokreta na kraju, nego se Jankovi mire sa životom na rubu, a zadovoljstvo pronalaze u uspjehu djece i zajedništvu. Bez ikakvog napadnog osuvremenjivanja, priča je tako približena trenutnom osjećanju stvarnosti. 
  
  Druga jednako promišljena intervencija u priču romana je način kako je uklopljen fantastični dio – Jankov izum, robot koji misli, govori i kreće se. Robotku je u predstavi promijenjen spol, što nije bilo osobito važno, a Nataša Kopeč igra je kao plesačica, s atraktivnim mehaničkim kretanjem i bitno slabijim govorom. Robotka se ne doima ni kao znak Jankovog izumiteljskog genija, odnosno njegove posebnosti, niti kao prodor fantastike u običnu stvarnost, nego kao utjelovljeni najpozitivniji dio Janka, onaj hrabar, bistar i samopouzdan, koji prirodno stoji na samom rubu stvarnosti i zamišljenog. Robotka ni pred roditeljima ni pred razrednicom (ipak) ne govori niti se kreće, ali će na završnoj školskoj priredbi uspjeti navesti Janka da učini ono što mu je sve do tog trena bilo nezamislivo: da recitira pjesmu. 
  
  Mrvice iz dnevnog boravka u Žar ptici ne prenose na scenu popularni roman s automatizmom koji se često viđa. Umjesto toga one pronalaze scenski jezik za materijal koji priča nudi, istražuju nove rukavce smisla, približavaju se duhu vremena a ne njegovim pojavnim oblicima, čuvaju vrckavost originala ali bez oklijevanja ulaze i u interpretaciju. Prihvatimo li 'lektirno kazalište' kao punovrijedan izbor repertoarne politike, ova predstava pokazuje kako bi ga trebalo promišljati. 
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2012.
  
  
  Sanja Pilić
  Mrvice iz dnevnog boravka
  redateljica Franka Perković
  premijera 25. rujna 2012.
  dramatizacija i adaptacija Marijana Nola, scena i svjetlo Ivo Knezović, kostimografkinja Barbara Bourek, scenski pokret Pravdan Devlahović, glazba Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz
  izvode: Petar Atanasoski, Nataša Kopeč, Ana-Marija Vrdoljak, Ante Krstulović, Gorana Marin, Natalija Đorđević, Iskra Jirsak i Berislav Tomičić

Piše: