Multikulturalni Cabaret Fiume

Trafik, Rijeka, The Necessary Stage, Singapur, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Esplanade – Theatres on the Bay, The Studios, Singapur: Crossings, red. Alvin Tan

• 
  
  Multikultralni teatar je uz interkulturalno kazalište, kulturalni kolaž, te sinkretični i postkolonijalni teatar, jedan od oblika scenskoga interkulturalizma (Pavis). Pod terminom interkulturalnoga kazališta radije se podrazumijeva različitost interkulturalnih razmjena u scenskoj praksi, nego mogućnost konstituiranja novoga žanra nastaloga sintezom heterogenih tradicija. Riječ je, dakle, u prvome redu o onim scenskim primjerima koje karakterizira interferencija pozorničkih elemenata specifičnih tuđim (nerijetko geografski dalekim) kulturama. U slučaju, pak, multikulturalnoga teatra govorimo o međuprožimanju različitih etničkih i jezičnih grupa u multikulturalnim sredinama pa se, primjerice, predstavlja na različitim jezicima. Moguće je to ostvariti u onim uvjetima u kojima sistem poznaje i odobrava postojanje različitih nacionalnih institucija, različitih kulturnih paradigmi te naposljetku i podupire njihovu kooperaciju. Takav kazališni događaj ostvaren u Rijeci (u gradu kojega je, između ostaloga, i njegova povijest odredila usmjeravanju spram okupljanja i podupiranja različitosti jezičnih, religijskih, nacionalnih i ostalih čimbenika), izdvajamo kao pozitivni primjer njegovanja tradicije predstavljanja na stranim jezicima. Pridodamo li k tome i činjenicu kako i Singapur predstavlja osobito multikulturalno središte Azije, zaključujemo kako je scensko insistiranje na različitosti, drugosti i drugačijosti rezultiralo jednim nadasve zanimljivim pogledom na pozornicu, odnosno kulturu uopće.
  
  Crossings je, kako i stoji u programskom letku, multidisciplinarna suradnja umjetnika iz Hrvatske i Singapura kojom se prelazeći stroge žanrovske konvencije određenih teatarskih oblika nastojalo na kreiranju svojevrsna plakata, poruke s naglašenom kako kulturnom, tako i političkom odnosno sociološkom intonacijom. Kombinirajući elemente baleta, fizičkoga / eksperimentalnoga i političkoga teatra, odnosno kabarea, improvizacije i montaže – izvođači su (Chuang Xiu'er, Sharda Harrison, Edvin Liverić, Najib Soiman, Žak Valenta) u središte scenske zaokupljenosti postavili vlastito tijelo. Pokazuje se ono kao složena mreža nagona, intenziteta, energetskih točaka i struja pa su njihove kretnje usmjerene otkrivanju stanja koje ima pokazati sklad u suegzistenciji pohranjenih tjelesnih sjećanja / prošlosti i aktualne (tjelesne) sadašnjosti. Klasični je to primjer eksperimentiranja s tzv. novokazališnim elementima u kojima redatelj Alvin Tan scenske prizore usmjerava od apstrakcije do atrakcije pa se prema potonjoj tijelo pokazuje kao konglomerat organskoga i mehaničkoga, u svojoj ljupkosti, gracioznosti, seksualnosti ali i šoku, stravičnosti i izmučenosti.
  
  Dramski se proces, prema tome, odigrava na tijelu koje odražava sliku svoje agonije, glumci izlažu slike sebe kako bi pokazali tijek dekomponiranja čovjeka. Upravo zahvaljujući fizičkoj dijalektici na pozornici se i uspjelo uspostaviti emotivnu, pojmovnu, ali i psihološku napetost. Spomentom je umnogome doprinijela i interpolacija plesnih elemenata kojima je cilj proizvodnja tzv. emocionalnoga sharing impulsa s gledateljima. Uspostavljena je na taj način komunikacija koja svoju osobitost ne pokazuje samo tjelesnim, nego i jezičnim posredovanjem, tj. interpoliranjem elemenata hrvatskoga, engleskoga i singapurskoga leksika. Geografska udaljenost i jezična razlikovnost omogućuju tako spajanje na raskršću, odnosno na kazališnoj sceni koja ispisuje, ali i upisuje, oživljava kulturno sjećanje i tradiciju te se koristi suvremenom tehnologijom kao garancijom i pozivom na nezaboravljanje i pohranjivanje u neke buduće memorije. Povezivanje prošlosti i sadašnjosti, kulturnih i jezičnih osobitosti Rijeke odnosno Singapura izvedeno je vrlo vještim nizanjem i pretakanjem prizora, uspjelim uočavanjem i izdvajanjem događaja i pojedinosti neophodnih za razumijevanje svih spomenutih različitosti pa posebnu pohvalu valja uputiti dramaturškim potezima Haresha Sharme. Potvrđuje nam to i osobito promišljena glazbena dramaturgija čija je funkcija varirala od one koja je u narativnim tekstovima namijenjena pripovjedaču do izjednačavanja s interpretativnom važnošću izvođača.
  
  Osobitost je, nadalje, i funkcionalna prazna pozornica, s u središtu postavljenim tek panoom za video-projekcije, kojoj je zadatak s jedne strane prisjetiti gledatelja na povijesni trenutak (npr. Rijeka iz doba Gabrielea D'Annunzija), odnosno s druge tu povijest ironizirati, osobito totalitarne i ultradesničarske političke struje. Postupak je to koji ne umanjuje značaj prošlosti, ali se okreće važnosti sadašnjosti koju režija promatra kao rezultat dijalektike te iste povijesti. U principu aludira se na iskrivljenost političko-ideoloških sistema koje i valja držati uzročnicima homofobije i netolerancije spram različitosti. Pozornica tako postaje instrument koji omogućuje socijalizaciju te se usmjeruje rješavanju problematike primjerice rasizma, homo i transseksualnosti, ljubavi, religijske različitosti, itd. Eksperimentira svojom estetskom funkcijom i otvara se suvremenim kulturalnim strujanjima. U principu, riječ je o svojevrsnom kružnom tijeku, uzajamnom odnosu kojim se uporaba spomenute estetska funkcija usmjeruje aktualizaciji suvremene kulturne problematike, ali i obrnuto. Zaključimo naposljetku, Crrossings predstavlja zanimljiv i poticajan projekt koji pomiče repertoarne granice institucionalnoga teatra pa ga i poradi toga valja izdvojiti i držati ga poticajnim za neka buduća scenska promišljanja upravo na tom tragu.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 21. rujna 2012.
  
  
  Tehnička ekipa – Singapur:
  Josiah Yoong (oblikovatelj svjetla), Felipe Cervera (voditeljica produkcije), Mohammad Yusri bin Sapari (voditelj multimedije), Nur Shafiza binte Shafie (voditelj titlova), Kelvin Chew (asistent za multimediju), Sazali bin Hussain (tehničar)
  Tehnička ekipa – Rijeka:
  Predrag Potočnjak (oblikovatelj svjetla), Mohammad Yusri bin Sapari (voditelj multimedije), Eugenija Medić (voditeljica titlova), Nur Shafiza binte Shafie (asistentica za multimediju), Sazali bin Hussain (tehničar), Mladen Lenac (majstor tona). scenograf Vincent Lim, skladatelj i izvođač Josip Maršić, oblikovatelj zvuka Bani Haykal, video i digitalna obrada Ana Juričić

Piše: