Pedeset nijansi dosade

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.: Théâtre Vidy, Lausanne i TNB - Centre Européen Théâtral et Chorégraphique , Rennes, Francuska, Marguerite Duras, Hirošimo, ljubavi moja, red. Christine Letailleur

• 
  
  Čudni su putevi selektorski, zakučasti i često neobjašnjivi, pa se tako na teatarskim smotrama ponekad zateknu djela koja bi trezven i iole obavješten gledalac bez puno krzmanja proglasio uljezima, kvalitativno sasvim inferiornima ostatku ponude. Predstave se, nemojmo biti naivni, u selekcije ne uvrštavaju baš svaki puta radi vlastitih umjetničkih dosega, u toj križaljci važnu ulogu znaju imati i sveprisutni pipci kulturno-menadžerske hobotnice, koja po principu ruka ruku mije zna na festivale podvaliti i pokoji kolateralni mućak kreativnih razmjena u ljudstvu i resursima. Gledajući predstavu Hirošimo, ljubavi moja u sklopu Festivala svjetskog kazališta moguće je posumnjati u neki takav, izvanumjetnički razlog za uvrštavanje u službeni program, jer je naprosto nevjerojatno da bi tu produkciju upućeni selektorski dvojac kojeg čine Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč mogao na temelju teatarskih kvaliteta uvrstiti uz bok teatru Pippa Delbona i Schaubühnea.
  
  Predstava Hirošimo, ljubavi moja – temeljenu na adaptaciji motiva scenarija Marguerite Duras koji je 1959. u film pretočio redatelj Alain Resnais – nastala je u koprodukciji teatara Vidy iz Lausanne i TNB-a iz Rennesa, a režirala ju je Francuskinja Christine Letailleur, dosad nepoznata domaćoj publici, i to kao izrazito anakronu i statičnu duodramu. Središnji zaplet, proznog predloška, dvadesetčetverosatnu strastvenu vezu francuske glumice i japanskog arhitekta, redateljica postavlja bez ikakve dinamike, ideje i žara: stotinu puta viđeni uspravni krevet i dva ormara jedini su rekviziti među kojima dvoje glumaca, bez vidljivog gradiranja psihološkog intenziteta uloga, devedeset minuta gnjave s dvije, tri uvijek iste floskule o žudnji, nemogućnosti ljubavi i progonjenosti avetima prošlosti.
  
  Pritom je posve nevjerojatno, gotovo uvredljivo koliko je njezin redateljski rad lišen ikakva kreativnog upliva i strasti – dijalozi Marguerite Duras, koji na papiru i filmu zrače uvjerljivom gladi za bliskošću, na sceni nisu prevedeni u sustav kazališnih znakova, nego su naprosto pušteni kroz monotoni govorni aparat glumaca, bez ikakve mogućnosti da uistinu zaposjednu prostor scene. Nedostatak redateljskog nerva u radu s glumcima popraćen je i s priličnim neukusom u odabiru vizualne popudbine suhim dijalozima, pa glumačku igru nadopunjavaju prvoloptaške videoprojekcije strahota Hirošime te agresivni svjetlosni efekti koje se bez ironijskog odmaka još jedino može vidjeti po kazališnim priredbama u hrvatskoj provinciji.
  
  Glumački prinosi u tako skromno mišljenoj produkciji nisu nikako mogli iskočiti u prvi plan, pa su Valérie Lang i Hiroshi Ohta ostali tek do gola skinuti spikeri u prijenosu neuzbudljive utakmice muško – ženskih odnosa. Hiroshi Ohta, koji je po svoj prilici francuskim jezikom ovladao tek za potrebe ove predstave, manje je pogođen nedostatkom režijskog vodstva, jer ga jezična barijera sprječava u patetičnom uživanju u melodiji vlastitog glasa. Valérie Lang, s druge strane, svoju ulogu gradi isključivo na samodopadnom deklamiranju, s gotovo šansonjerskom manirom pjevajućih samoglasnika na završetku rečenica, kao da lijepo napisane odlomke teksta Marguerite Duras interpretira na nekoj književnoj večeri uz pratnju gudačkog kvarteta. Na taj navlas isti način, Valérie Lang mogla je govoriti Dantea, Racinea ili izvadak iz telefonskog imenika – posve svejedno, jer zbog nedostatka istinskog rada na ulozi sve što izgovori zazvuči jednako blazirano i neuzbudljivo. U predstavi se, iz potpuno nejasnih dramaturških razloga, na samom kraju pojavljuje i treći, kojeg utjelovljuje Pier Lamandé, opuštenom i nezainteresiranom manirom ovdašnjih rutinera u trenucima izvršavanja epizodističkih obaveza u matičnim kazalištima.
  
  Na konferenciji za novinare prije predstave, Christine Letailleur i Valérie Lang govorile su o francuskim kazališnim moćnicima koji nerado posežu za obradama djela Marguerite Duras, objašnjavajući to svojevrsnom muškom zavjerom protiv ženskog pisma. Učinak ove predstave krajnje je kontraproduktivan za tu bitku promicanja teatralizacija francuske spisateljice, jer se prema vlastitom proznom predlošku odnosi površno, nemaštovito i, što je najnevjerojatnije s obzirom na središnji motiv cijele priče, bez ikakve vidljive umjetničke strasti. Istinska žudnja, u životu ili kazalištu, prije svega podrazumijeva rizik, a baš tog umjetničkog, političkog ili izvedbenog rizika u ovoj mediokritetskoj produkciji nema ni za lijek.    
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 22. rujna 2012.

Piše: