Snimanje kazališta

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.: Schaubühne am Lehniner Platz, Berlin, Njemačka, August Strindberg, Gospođica Julija, red. Katie Mitchell, Leo Warner

• 
  
  Iskusni poznavatelji domaćih teatarskih prilika znaju kako se u hrvatskim kazalištima kvalitativan iskorak smije očekivati prije svega u domeni ljudskih resursa – dakle, dobru predstavu u pravilu nosi iskričava redateljska vizija ili je obilježena potentnim glumačkim trudom. S druge strane, celofan vizualne opreme tih radova često je pohaban vječnim financijskim krizama i, ukoliko nije riječ o glamuroznom gostovanju nekog redateljskog superstara, svodi se na maksimu svojevrsnog inverznog dekubertenizma: manje, jeftinije, skromnije. U takvom miljeu gostovanje belinskog Schaubuhnea s bogato produciranom i multimedijski razigranom Gospođicom Julijom izgleda kao demonstracija kapitalističke moći razvijenog Zapada, s filmski verističkom scenografijom i kostimima, vrhunskim svjetlom i video opremom koja omogućuje stvaranje visokokvalitetnog igranog filma pred očima kazališne publike. Na svu sreću, sav taj produkcijski galimatijas tek je zahvalna osnova za pošten i dobro promišljen kazališni čin.
  
  Engleska kazališna redateljica Katie Mitchell često u vlastitim radovima surađuje s Leom Warnerom, jednim od voditelja tvrtke Fifty Nine Productions, čija je uža specijalnost integriranje filmskog i video materijala u tkivo izvedbenih umjetnosti. U Gospođici Juliji njihov koncept jednostavan je u osnovnoj ideji: umjesto multiperspektivnosti kazališnog čina, publici se složenim mehanizmom filmskog snimanja scenskih događanja nameće struktura jedinstvene fokalizacije, pa djeliće kanonskog Strindbergovog teksta gledamo isključivo kroz očište jednog od manje bitnih likova, kuharice Kristin. Na taj način dramska radnja, obilježena filigranski preciznim plesom snimatelja kojima pomaže cijeli glumački ansambl, tek je nužan preduvjet za atmosferičan, uživo montiran film koji nastaje na platnu iznad scene.
  
  Sva napetost zavođenja, unutrašnji nemiri protagonista i završna izmjena statusa moći između naslovnog ženskog lika i njezinog sluge Jeana na filmsko platno prenosi se dakle iz glave i srca osramoćene Kristin, Jeanove zaručnice, pa primjerice u trenucima njenog odlaska na počinak, radnja iz Strindbergova originala prelazi u izmaštane snove lika koji u konvencionalnim čitanjima te drame nikada ne dolazi u prvi plan. Gospođica Julija berlinskog Schaubuhnea tako umjesto tek jedne u nizu adaptacija klasične dramske literature nudi začudan kazališno-filmski amalgam, koji se može promatrati kao odraz u zrcalu Von Trierova Dogvillea. Von Trier naime koristi osobitosti i zadanosti kazališnog prostora kako bi zaradio atmosferičnost filmskog uratka, a Katie Mitchell uz veliku pomoć Lea Warnera čini upravo obrnuto – služeći se fokalizacijskim vodstvom filmske kamere, koja ne dopušta gledateljevoj pažnji da bira što će i iz kojeg ugla gledati, ispisuje tugaljivu i začudnu parafrazu motiva Strindbergovog kanona na kazališnoj sceni.
  
  U tako zamišljenoj predstavi velik dio odgovornosti ponio je glumački ansambl, kojemu je dodijeljena teška zadaća – njihova izvedba trebala je biti scenski potentna, ali prije svega filmski uvjerljiva i dovoljno snažna za pritisak krupnog kadra, a morala je voditi računa i o konceptu koji ne dopušta ni najmanje improvizacijske otklone. Jule Böwe prometnula je Kristin bez puno izgovorenih riječi u bolno uvjerljivu protagonisticu, a virtuozni partneri bili su joj Tilmann Strauβ kao Jean te Luise Wolfram u ulozi Julije. Troje središnjih likova u berlinskoj Gospođici Juliji ne koncentriraju se na narativ dramskog ishodišta, nego pomno izabranim krokijima fizičkih radnji, iskrzanim fragmentima razgovora i uvjerljivim naznakama emocionalnih odnosa proizvode mučnu atmosferu veoma sličnu onoj u filmovima Ingmara Bergmana ili Michaela Hanekea. Sposobnost da u munjevitim reakcijama prate zahtjevnu motoriku mizanscena, upravljaju kamerama i u trenutku postaju energijski ispunjeni filmski protagonisti govori mnogo o spremnosti i kvaliteti berlinskih glumaca, kojima je tijekom izvedbe sekundirala cijela skupina dublera, dizajnera zvuka i snimatelja. Gospođica Julija, naime, može se gledati i kao stroj za razbijanje mehanizama filmske iluzije, pa su svi offovi i zvukovi neozvučenih predmeta izvedeni u realnom vremenu pred kazališnom publikom, koja na taj način zajedno s autorskom ekipom svaki puta iznova prisustvuje formiranju završnog umjetničkog djela na filmskom platnu.
  
  Gospođica Julija Katie Mitchell i Lea Warnera začudan je multimedijski bastard na pola puta između teatra i filma, koji na sukob osobitosti tih dvaju medija računa u stvaranju vlastite priče. Kazališno razbarušena, ali filmski fokalizirana, berlinska predstava zorno pokazuje kako se klasična dramska forma i dalje može preobraziti u uvjerljiv i uzbudljiv scenski čin. Sve što je potrebno je malo mašte, i debeli budžet dobrostojećeg zapadnoeuropskog teatarskog središta.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2012.

Piše: