Umjetnost u kazalištu i izvan njega II.

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 49/50, Hrvatski centar ITI, 2012.

• Novi dvobroj časopisa Kazalište nadovezuje se na prošli nastavljajući započetu tematiku umjetničkog aktivizma pa se shodno tome središnji temat naslovljen Umjetnička izvedba i aktivizam, 2. dio. Poput prošlog broja, uredništvo je i ovaj put temat uspješno strukturiralo kroz autorske tekstove iz različitih vizura i područja djelovanja s jednom razlikom. Dok su tekstovi prošlog broja promišljali, reflektirali i polemizirali s postojećim oblicima i formama umjetničkog aktivizma, aktualni dvobroj donosi tekstove u kojima se još otvorenije i angažiranije progovara o stanju umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj te konkretno ukazuje na gušenje istih, predlažući rješenja u različitim manirama: od generalnog štrajka i aktivističkog stampeda do edukacijskog i lingvističkog aktivizma.
  
  Rubriku otvara tekst Vesne Vuković Umjetnost proizvodnje prostora u kojem autorica kao osnivačica i kustosica UrbanFestivala od 2001. do 2009. godine nudi svojevrsnu refleksiju povodom desete obljetnice djelovanja. Uvodeći problematiku, autorica razlaže pojam javne umjetnosti kroz analizu javnosti i javnog prostora i sfere, oslanjajući se pritom na postavke Rosalyn Deutsch. Birajući tri projekta: Radio Mamutica, Kravlji prosvjed i Cargo Sofija – Zagreb kao referentne točke, Vuković progovara o kontradikcijama (kada kontrola umjetničke intervencije završi, završava i intervencija; predstava kao prosvjed predstavlja fikciju, a time dovodi prosvjed do apsurda; poimanje gledanja kao pasivnog) s kojima se umjetnički aktivizam u ova tri oblika susreo i otvara prostor daljnjem promišljanju i polemici. Iz osobne perspektive i refleksije na vlastito djelovanje progovara i Božidar Jurjević (O atavizmu i aktivizmu u mom umjetničkom radu) temeljeći većinu teksta na autobiografskim podacima o svojim mnogobrojnim projektima. Zaključujući tekst, Jurjević navodi kako u današnjoj beznadnoj društveno-političkoj situaciji preostaje samo aktivistički stampedo...
  
  U inspirativnom, teorijski potkrijepljenom i konciznom tekstu Andrej Mirčev (Politike studentskih intervencija u javnom prostoru) progovara o aktivističkoj dimenziji edukacije kroz teorijska i praktična iskustva skupljena na kolegiju Teorija prostora i oblikovanja koji drži na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Apostrofirajući uporabu edukacije i pedagogijskih procesa kao temelja kojima se kreiraju uvjeti za razvitak samorefleksije studenata, Mirčev budućnost vidi upravo u mediju edukacije koji otvara nove prostore stvaranja i širenja umjetničkog aktivizma.
  
  Ines Horvat (Svijet u obliku slike) i Josip Zanki (Obraćenje piramide) iznose svoja promišljanja o izvedbeno-aktivističkim tretmanima spomenika. Horvat pri tome apostrofira razlikovanje dva pojma vezana uz spomenike: kolektivno sjećanje (čime spomenike prihvaćamo/odbacujemo kroz smjene sustava, vladajuće političke ideologije...) i individualni dio ugrađen u spomenik (umjetnika čije vrijednosti nisu vezane za pragmatizam kolektivnih želja), koji ističe kao primarni način poimanja spomenika u društvu. S druge strane, Zanki oštro kritizira stanje i ističe nemogućnost umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj zbog represije državnog aparata i crkve na primjerima spomenika Piramide ispred Lisinskog i zadarskog obeliska Branka Silađina te prosvjeda protiv life style centra Tomislava Horvatinčića u Zagrebu. Osim što proziva državu i crkvu, Zanki ne štedi ni aktiviste za koje tvrdi da su se prodali (iako u manjini) fondovima i stjecanju društvenog statusa.
  
  Iz druge perspektive, ali s jednakim primjerom izvedbe Varšavska (osim nje autorica koristi i primjer Javni interes i Marš na poglavarstvo), Suzana Marjanić (Izvedba protesta ili jedina realna opcija – generalni štrajk) promotrit će tri navedene akcije dobrovoljnih udruženja građana Zelena akcija i Pravo na grad iz tehnologijske i dramaturgijske vizure, kako bi analizirala izvedbene aspekte protesta kao moguće izravne varijante aktivističke umjetnosti u inače neumjetničkim protestima. Slično poput Zankija i Marjanić će ukazati na konačan negativni ishod akcija i naglasiti uporabu generalnog štrajka kao jedine preostale opcije za suprotstavljanje državnoj aparaturi. Nastavljajući u smjeru nuđenja mogućih rješenja, Leonida Kovač (Čitajući; u prepjevu, prijevodu i translaciji) rasvjetljava nametanje korupcije i eksploatacije kroz lingvističke i komunikacijske režime proizvodnje. Usmjeravajući djelovanje na lingvističku akciju, Kovač se koristi tekstom Ivane Sajko To nismo mi, to je samo staklo i samopredstavljanjem Nicole Hewitt na okruglom stolu Umjetnost i društveni angažman iz 2011. Analizirajući primjere, Kovač zaključno predlaže znanje kao lingvističku akciju, a filozofiju kao reaproprijaciju znanja.
  
  Posebno mjesto u tematu zauzimaju tekstovi dvije predstave premijerno izvedene u produkciji Teatar 2000., Tko si ti i otkud ti pravo (Stanislav Kovačević, Vilim Matula i Irma Omerzo, 2011. godine) i Postdiplomsko obrazovanje (Vilim Matula i Siniša Labrović, 2012.). Iako se urednice temata u uvodu ispričavaju za ovakav korak, ovakve napore djelomičnog arhiviranja treba pohvaliti i nastaviti kao praksu i ubuduće. U sličnom stilu prisjećanja i izbjegavanja zaborava, Marija Petrović (Raskrižje na klajnovoj ili Noise Slawonische Kunst), scenaristica dokumentarnog filma NSK – Krećemo na vas, podsjeća na osječki fenomen Noise Slawonische Kunst koji je pokušao osvijestiti lošu aktualnu zbilju ratne Slavonije.
  
  Rubrika Premijere donosi dva teksta. Prvi, onaj Jasne Žmak, u polemičnom i provokativnom tonu vrlo oštro progovara o dramaturgiji i redateljskom konceptu postavljanja Krletke Jeana Poireta u režiji Krešimira Dolenčića, koja je premijerno izvedena u Satiričkom kazalištu Kerempuh 10. ožujka 2012. godine. Zamjerajući duple kriterije, nedosljednost u adaptaciji te neiskorištavanje potencijala kritike društva Poiretovog predloška, autorica daje mnoge primjere licemjernosti i nedosljednosti koji se mogu pronaći u predstavi: likovi heteroseksualne orijentacije u adaptaciji su dobili hrvatska imena, a homoseksualcima su ostavljena originalna francuska, politička stranka u djelu je dobila fiktivno ime, a s druge strane članica stranke je dobila itekako realno prezime Petir... Zaključujući tekst autorica efektno razbija četvrti zid postavljen na sceni Kerempuha, kojim se konzervativni dio hrvatske publike uljuljalo u sigurnost hineći da gay osobe egzistiraju samo kao fikcionalne osobe na sceni... S druge strane Mira Muhoberac donosi žanrovsku mješavinu kritike i eseja Kunčevićevo demaskiranje smrti predstavom života (Maškarate ispod kuplja, redatelj Ivica Kunčević, premijera HNK u Zagrebu 13. siječnja 2012.) u kojoj na znanstveno – analitičko – deskriptivni način prvotno vuče paralele između života Vojnovića i Kunčevića tvoreći uvod u analizu Vojnovićeve drame. Dubinsku i iscrpnu analizu drame autorica tvori ispreplitanjem formalno-strukturalnih elemenata i značenjskih razina utkanih u izvornik s redateljsko-dramaturškim zahvatima Ivice Kunčevića, a sve je dodatno protkano izvornim citatima iz Vojnovićevih pisama. Nakon ovakve analize, Muhoberac prelazi na analizu izvedbe po elementima (scenografija, kostimografija, glazba, izrada lutki, gluma...) te identificira značenjske razine upotrijebljenih scenografskih rješenja. Sam kraj rezerviran je za uspjele glumačke kreacije Ane Begić, Olge Pakalović, Doris Šarić Kukuljice, Vanje Matujec i Alme Price.
  
  Još jedan zanimljiv tekst (Političko kazalište danas: U ime svih nas) čitatelji će pronaći u rubrici Dopisništvo u kojem Boris Munjin pokušava uspostaviti razlikovno-nalikovnu vezu između političkog teatra nekad i sad. Munjin pritom izvlači zaključke o mračno-realističnoj poetici političkog kazališta u bivšoj Jugoslaviji naspram današnjih redateljskih tendencija i njihovih uradaka u susjednim nam zemljama (Frljića u Srbiji, Selme Spahić u BiH i Srbiji, Dine Mustafića u Srbiji i na Kosovu te Martina Kočovskog u Makedoniji). Zaključujući tekst, Munjin analizom navedenih uspostavlja tezu kako današnje političko kazalište djeluje terapeutski, ostvarujući to bez poruka mržnja i progovarajući kroz iskustva samih aktera na sceni. U sličnom tonu strukturiran je i razgovor s Oliverom Frljićem koji je vodio Matko Botić.
  
  U rubrici Fenomeni, nalazi se nadasve zanimljiv tekst Nore Krstulović (Laži, proklete laži, i – statistika) koji se temelji na statističkoj analizi dokumenta Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba, pod nazivom „Program javnih potreba u kulturi za 2012. godinu – razrada. Razne nelogičnosti koje prilikom dodjeljivanja subvencije izranjaju iz statističkih grafikona, koje je autorica priredila za potrebe teksta, istovremeno su fascinantne, ali i ne iznenađuju. Na primjer, subvencije se dodjeljuju nepostojećim pravnim subjektima ili subjektima koji uopće niti nisu aplicirali na natječaj.
  
  Rubrika Nove knjige ovog je puta dvostruko bogatija od prošlog izdanja i donosi deset tekstova u kojima autori, svatko na svoj način, predstavljaju knjige čitateljima. Osim svrhovitosti svih tekstova u promociji i približavanju knjiga čitateljstvu, posebno treba istaknuti tekstove: Branka Hećimovića o knjizi O smješnicama & smješnice (Filozofski fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Osijek 2011.) Zlate Šundalić i Ivane Pepić, Martine Petranović o zborniku Krležini dani u Osijeku 2010. (priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest Hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, HNK u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Osijek 2011.), Darka Gašparovića o Državi i njezinom kazalištu / Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941. – 1945. (Profil International, 2012.) Snježane Banović te Ive Gruić na knjigu Teatar objekta (ULUPUH – Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, 2011.) Petera Weitznera. Ove sam tekstove odabrao jer se za razliku od ostalih, koji većinom uz kratak uvodni dio o autoru, sažetak sadržaja pojedinih poglavlja i općeniti zaključak, usuđuju baviti i dubljom analizom kako namjera autora, zaključaka i utjecaja na dosadašnje spoznaje, tako i možebitnim propustima. Osim toga, u njima se ističe i tendencija konstruktivne kritike u kojima će autori upozoravati i na uredničke vrline/mane poput Gašparovića ili Martine Petranović koji progovaraju o potrebama lektora, znanstveno-uredničkoj aparaturi ili teatrografskim podacima nužnim za izdavanje kvalitetnih i dalje primjenjivih knjiga iz bilo kojeg područja.
  
  Od ostalih autora u rubrici Mario Kovač piše o knjizi Teatrološki fragmenti (Disput, 2011.) Borisa Senkera, Iva Rosanda Žigo prikazuje Dubinski rez (Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2012.) Darka Gašparevića, Lucija Ljubić knjigu Odrazi i sjene. Njemački dramski repertoar u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu do 1939. godine (Leykam International, 2011.) Milke Car. Martina Petranović knjigu Antonije Bogner Šaban, Kazalište u povijesti i pamćenju. Rasprave, osvrti i sjećanja (Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, Osijek 2011.), Darko Lukić Produkciju značenja (Nova knjiga, Podgorica, 2011.) Janka Ljumovića, a Bojan Munjin Portret umjetnika u drami V. (Hrvatski radio, Dramski program, ur. Tajana Gašparović, 2011.).

  Aktualni broj Kazališta sadrži i suvremenu dramu u četrnaest prizora mlade zagrebačke dramatičarke Une Vizek, Pomračenje. Tematizirajući bivstvo osoba unutar korporacije, Vizek se u društveno osviještenom tekstu hvata ukoštac s paradigmatskim postavkama današnjeg neoliberalnog društva. Predstavljajući svoje likove, Vizek u kratkoj i intrigantnoj drami, koja se čita u jednom dahu, a zasigurno bi se tako i gledala na sceni, propituje ulogu ljudske taštine kao pokretača napretka koji je doveo do nastanka korporativnog zla.
  
  Izvještaj s 19. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci (3. – 9. svibnja) donosi Tajana Gašparović u tekstu Kriznim vremenima usprkos. U iscrpnom izvještaju autorica progovara o značenjskim paradigmama, poetikama i režijskim postupcima osam predstava koje su se našle na Festivalu. Šteta što vrlo dobro odrađeni izvještaj nije sadržavao i popis nagrađenih, ali je to vjerojatno uvjetovano činjenicom da su skoro sve predstave nagrađene u nekoj od zadanih kategorija. Rubrika Međunarodna scena sadrži tekst Matka Botića Jetzt?, svojevrsnu kazališnu reportažu obilaska kazališta u Berlinu s kratkim opisom repertoara i redateljskih poetika.
  
  Poput autora tekstova koje sam istaknuo u rubrici Nove knjige i ja se osjećam obvezan uputiti uredništvu konstruktivnu kritiku. Naime u časopisu se primjećuje generalna tendencija nepostojanja formalnog uredničkog obrasca u pojedinim elementima. Na primjer neke fotografije nemaju navedenog autora, godinu, osnovne podatke o fotografiji, a neke imaju. Prilikom navođenja i citiranja literature pojedini tekstovi imaju numerirane popise literature dok ih drugi nemaju, literatura ponekad sadrži i mjesto izdavanja, a ponekad ne, godina se pojavljuje na početku navoda, a nekad na kraju... Evidentno je iz ovoga da je uredništvo prepustilo autorima da sami biraju načine navođenja i citiranja literature te faktografskih podataka što daje dojam površnosti. Renomirani časopis poput ovoga, koji se bavi aktualnim zbivanjima u kazalištu i šire i ima svoj prostor i čitateljstvo to si ne bi smio dozvoliti, a upravo zbog njegove važnosti i utjecaja, osjećam se obaveznim da mu i u ovakvim formalnim elementima zadam strože kriterije.
  
  Uredništvo je kao i u prošlom broju još jednom ostvarilo uspješan sukus tekstova u sferi umjetničkog aktivizma i njegovih kontradikcija, problema i mogućih rješenja, a izdanje sadrži i različite intervjue, izvještaje pa i članke koji se bave kazalištem i umjetnošću iz neizbježne financijske perspektive. Sve u svemu, unatoč slabijem izdanju (prošli je imao dva temata, više tema u Međunarodnoj rubrici, izvještaje i reportaže iz egzotičnih kutova svijeta, rubriku Sjećanja...), uredništvo marljivo nastavlja zacrtanim putem recesiji i teškoćama usprkos. Prošlim brojevima sami su sebi postavili ljestvicu visoko i razmazili čitatelje te se nadam da je stvar samo u trenutnom hvatanju daha i da će idući broj ponovno zabljesnuti u punom sjaju.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2012.

Piše: