Originalnost istog

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.: Compagnia Pippo Delbono, Italija, Poslije bitke, red. Pippo Delbono



  • U svojoj knjizi eseja o glumi i teatru nazvanoj Glumčevi zapisi, Fabijan Šovagović preludira na otprije poznatu temu o dva temeljna tipa glumačkih habitusa: onih koji se neprestano transformiraju u skladu s ulogom koju tumače, i onih drugih, koji svaku ulogu prilagođavaju sebi, bivajući uvijek isti, svoji, svaki puta u novom okruženju. Ako bi se ta dihotomija prenijela na plan režijskih poetika, moglo bi se, barem po tri predstave redatelja Pippa Delbona koje su gostovale u hrvatskim teatrima, o tom osebujnom Talijanu govoriti kao o redatelju i performeru drugospomenute struje – bez obzira koji predložak načelno uzeo kao temelj vlastitih predstava, Delbonovi radovi nalikuju jedni drugima u svim važnim strukturalnim i poetičkim obilježjima. Gledatelji predstave Poslije bitke koji su prisustvovali izvedbi Ove divlje tame, izvedene prije nekoliko godina u Rijeci, mogli su tako ponovno svjedočiti jedinstvenoj autorskoj estetici sazdanoj od redateljevih poetskih monologa izvedenih na fragilnoj granici između sigurnosti offa i otvorenosti proscenija, kolažu oslobađajućih plesnih minijatura Delbonovih stalnih suradnika – naturščika te tegobnog kapitala sveprožimajućeg razarajućeg mraka koji ispunjava svaki segment njegovih predstava. Da li zbog toga Delbonove predstave treba otpisati kao ponavljajuće i uvijek iste?

    Odgovor na netom postavljeno pitanje krije se na istom mjestu gdje se u poslovici može naći vraga – u detaljima. Delbono u mnogim svojim predstavama na sličan način ne haje za štreberski postavljenu dramsku radnju, ne libi se pomalo egoistično, ali i hrabro postaviti vlastitu privatnost u središte pažnje, ne zamara se činjenicom što slučaj gluhonijemog performera Boboa, vlastite umjetničke muze programatski smješta u prvi plan u više radova. Ono što cijelu tu priču opravdava jest njegova neugodno iskrena potreba da uvijek iznova varira ispovijedi o stvarima koje ga muče, od donkihotovskih borbi s naprivatnijim strahovima do gađenja društvom u kojem je prisiljen živjeti. Pritom je najmanje bitno što smo to već negdje vidjeli, jer sirova snaga njegovih gorkih seansi uvijek iznova uspije zabrinuti i razgaliti onu polovinu publike kojoj sve to skupa nakon dvadeset minuta ne postane jednostavno preraspršeno i bez čvrstog fokusa.

    Poslije bitke strukturirana je poput slobodnog toka svijesti, pa su prijelazi između lirike koju pomalo patetično izgovara sam redatelj, ironičnih žalaca usmjerenih na recentnu taijansku kulturnu politiku i Berlusconijevu vladu te free jazz točaka Boboa, Gianluce Ballarea i Nelsona Larricie, Delobonove proširene osebujne obitelji često osmišljeni nelinearno i pankerski razbarušeno. Ovog puta, u redateljevu eksplozivnu ali klaustrofobičnu smjesu teatralizirane samopomoći umješana je i nježna posveta Pini Bausch, ali i nedavno preminuloj Delbonovoj majci. Segmenti koji dotiču njegov odnos s majkom posebno su dirljivi, jer se oslobođeni ikakve metaforike koncentriraju na samo naizgled prizemnu dosjetku: majka je Pippa naime neprestano nagovarala da u vlastite predstave uvrsti malo više vedrine i kršćanskih vrjednosti, što on u Poslije bitke komentira ironičnim pokušajima razvedravanja vlastitog stila, ne mogavši sakriti razorni cinizam vlastite nesigurnosti i nemoći bijega od divlje tame koja ga okružuje. Najsmješniji pokušaj ironijskog olakšavanja situacije definitivno je gotovo slapstick scena u kojoj glumac s dugom plavom perikom loše sinhronizira snimku govora gradonačelnice talijanskog gradića na otvorenju tamošnje smotre poezije, i to sve samo sat vremena poslije vrlo slično intoniranog govora selekorskog dvojca Festivala svjetskog kazališta prije same predstave. „Ako sam vam ja pretežak, opustite se i slušajte govorancije menadžerskih kulturtregera“, poručuje tom duhovitom persiflažom Delbono, koji i tom scenom jasno daje do znanja da on od sebe ne može pobjeći ni pod koju cijenu. Čak ni za ljubav pokojne majke.

    Drugo gostovanje Pippa Delbona na Festivalu svjetskog kazališta (Tišina je igrana 2005. godine) tako nije otkrila ništa novo, ali je ponovno na zagrebačku scenu dovela umjetnika kojem se ne može poreći originalnost u oscenjivanju vlastitih strahova, ali i zarazna energija kojom svoju šaroliku trupu uspijeva začarati snažnim osjećajem zajedništva. Ta naizgled izrazito heterogena skupina balerina, performera, beskućnika, slavnih glazbenika (sjajnu autorsku glazbu virtuozno na violini izvodi Alexander Balanescu), i neprilagođenih luđaka na sceni izgleda kao jedan organizam, u isto vrijeme ustrašen sobom i osupnut ljepotom reperkusija tih strahova. Lijepo je bar na trenutak vidjeti nešto tako srčano i iskreno na pozornici središnje hrvatske kazališne kuće.

    © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2012.

Piše:

Matko
Botić