U spomen onima koji se vraćaju

Kazalište Ulysses, Brijuni: Branislav Nušić, Pokojnik, red. Lenka Udovički

• 
  
  Trodnevnim gostovanjem u HNK (12, 13. i 14. rujna 2012.)  Kazalište Ulysses predstavilo je zagrebačkoj publici ljetošnju premijeru, Pokojnika (2. kolovoza 2012., Mali Brijun) Branislava Nušića u režiji Lenke Udovički. Uskoro će i u Gavelli igrati Odisej Gorana Stefanovskog, što je također pothvat brijunske ekipe, pa se tako zaokružuje dvanaestogodišnje putovanje tog odisejskoga kazališta sezonom koju označava povratak poslije dugog lutanja.
  
  Naslovni pokojnik vraća se u svoju sredinu tri godine nakon fingiranog samoubojstva, no zatječe posve promijenjeno stanje. Žena mu se preudala, imanje su razgrabili dalji rođaci, znanstveni rad potpisao je netko drugi i tako stvorio sveučilišnu karijeru... Naslovnu ulogu odigrao je Miodrag Krivokapić,  jedini koji je dobio mogućnost odigrati ulogu u okvirima psihološkog realizma. Redateljica je od ostatka ansambla zahtijevala snažnu karikaturalnost, prenaglašenost, bizarnost u izričaju... Taj dio scenske igre vodi Zijah Sokolović koji je energično, do ruba klaunerije, imitirajući stasom i glumom suvremenike, eksplozivno razvijao radnju i nametao brzu, strelovitu igru.
  
  Redateljica je oblikovanje komada na scenu postavila jednostavno, s jedne je strane kolektiv bizarnih, nekarakternih likova koji živi u ubrzanom, medijskom filmu, u zapravo oblikovanoj medijskoj video-scenskoj atrakciji koja je kombinacija porno filma, kafanskog derneka i televizijske reklame, a s druge strane pojedinac, osobnost, osamljeni lik koji više ne pripada niti svojoj niti sredini u koju je otišao niti vremenu iz kojeg je stigao. Jedino se s njime možemo poistovijetiti. Pokojnik Pavle Marić uistinu je Odisej svog i našeg vremena  iz Nušićeva pera. Svi vizualni elementi predstave na ovaj su način promišljeni, opravdani, izbjegavaju slučaju... No, ono što se može raditi sa skromnim predlošcima, riskantno je raditi s genijalnim komediografima kakav je Nušić.
  
  Miljenko Jergović dobio je zadatak „jezične prilagodbe“ komada. No, za takav je posao nužan vrhunski dramaturg i vrhunski znalac i hrvatskog i srpskog jezika i njihovih dijalekata i mjesnih govora. Jelisaveta Seka Sablić, primjerice, u ovakvoj je interpretaciji dobila zadatak da glumi tetku iz Srbije. No, niti se ona po govoru ne može locirati je li iz neke urbane sredine, je li iz južne Srbije, Vojvodine...  Ona govori književnim srpskim jezikom i tako joj je onemogućeno da lokalnim govorom oblikuje svoju ulogu. Preostalo joj je jedino da je stvara širokom gestom, izvana, krikom, vriskom, snažnom, grotesknom i pojačanom mimikom lica...
  
  Dakle, ako predstava ima problem, onda je on prije dramaturške prirode (uopće nema dramaturga), no jezične. Primjerice, likovi i dalje imaju imena koja im je Nušić nadjenuo, a s tim je vezana, dakle, i obiteljska povijest i pripadanje određenom kraju i sredini, a upravo je to redateljica (kaže u intervjuima) željela izbjeći kaneći radnju smjestiti danas i ovdje.
  
  Redatelj Oliver Frljić upravo ovih dana završava još jednog Nušića. U Kerempuhu režira Gospođu ministarku u originalu, a za jezičnog je savjetnika uzeo Bogdana Diklića. Tako se izlaže neusporedivo manjem riziku da dopisuje blistavoga komediografa, koji je cijeli život maštao da bude dramatičarem, a čiji su komadi pomno skrojeni. Tako pokazuje i svijest o važnosti korektnog i djelotvornog scenskoga govora. 
  
  Glumački i redateljski postupak Lenke Udovički je, pak, posve opravdan i djelotvoran za veliku, otvorenu pozornicu Malog Brijuna. Zaokružena neobaroknim okvirom HNK Jelisaveta Sablić morala je u kratko vrijeme pronaći nove načine oblikovanja vlastite uloge. Katarini Bistrović Darvaš, naprotiv, zatvorena scenska kutija pomogla je da iskaže sve suptilnosti svoje uloge i svoje glumačke osobnosti. Varirala je s jedne strane gimnastičke scenske atrakcije (na koju ju je nagonio koreograf  Staša Zurovac), s posve tanašnom mimikom lica koje je poput porculanske lutke zrcalilo svjetlost i tamu Pokojnika. I Borko Perić je u ulozi „publicista“, danas bismo kazali spin doktora (ah, i toga je bilo u Nušićevo vrijeme), srčano i snažno iskoristio zatvorenu pozornicu kako bi verbalnim varijacijama kao čovjek ispod dva šešira, skrojio upravo uzornu, iako opsegom posve malenu ulogu. Filip Nola i Maja Posavec kao da su se držali suviše po strani, navikli smo na više od njih.
  
  Zato je Drago Grabnar, spojivši u liku Ane dvije izvorno ženske uloge sluškinja, stamenošću i mirom, nijemim komentarom radnje samo licem i tek ovlaš gestom, privlačio pozornost odigravši komentar potlačenih – tijelom. Dušan Gojić i Zoran Pribičević pouzdani su u postavljenim okvirima.
  
  Ulysses nastavlja tamo gdje je KPGT stao. Riječ je o vrlo ozbiljnom, zathjevnom, riskantnom, pustolovnom i zato pohvalnom pothvatu antropološkog preispitivanja i suočavanja jezika, mentaliteta, kultura i umjetnika s različitih krajeva svijeta, ali ponajprije onih iz jugoistočne Europe. Teško je u takvoj situaciji očekivati stilsku ujednačenost, dramaturšku dosljednost, estetsku jednoobraznost. Ulyssesu/Odiseju se hoće upravo suprotnosti svemu tome. Ono što je fascinantan rezultat Kazališta Ulysses jest dvanaestogodišnje postojanje kao mjesto susreta različitih i puna gledališta HNK i Malog Brijuna koja skupljaju publiku s raznih strana. Publiku koja se vraća.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 13. rujna 2012.

Piše: