Antikna sajamska atrakcija

45. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 4. – 9. rujna 2012.: Crno kazalište Jiříja Srneca, Prag, Češka Republika: Antologija; red. Jiří Srnec

• 
  
  Ovogodišnji PIF otvorilo je gostovanje iz Češke s originalnom, ishodišnom verzijom jedine autentične lutkarske tehnike koju je izmislilo 20. stoljeće – crnim kazalištem. Kasnih pedesetih godina u Pragu, Jiří Srnec je, eksperimentirajući s umjetnom rasvjetom, došao do ideje koja je zatim obišla svijet u raznim inačicama. U posebno osvijetljenu crnu kutiju postavio je animatore u potpunosti odjevene u crno i to ispred crne pozadine. I oni su postali – nevidljivi. I nije tu riječ (samo) o za lutkarsko kazalište uobičajenom odijevanju animatora u crno kako ne bi svraćali pažnju na sebe, jer publika ih tada ipak vidi, barem kao nenametljive sjene što omogućuju da se lutke pokreću. U Srnecovom crnom kazalištu, zahvaljujući tehnici osvjetljivanja, animirani objekti kreću se (naizgled) sami od sebe, i kao u nekom mađioničarskom triku, publici je potpuno nevidljiv mehanizam koji stoji iza toga.
  
  Crno kazalište Jiříja Srneca, službeno osnovano 1961., ubrzo je postalo svjetska atrakcija, a nova je tehnika počela osvajati i druge pozornice, tako da smo je povremeno mogli vidjeti i kod nas. Na ovogodišnjem otvaranju PIF-a gosti iz Češke odigrali su Antologiju, kao što joj samo ime kaže, predstavu sastavljenu od odabranih scena iz polustoljetne vlastite produkcije, i to ne samo po kriteriju atraktivnosti prizora, nego i sa željom da se pokaže povijesni slijed, zbog čega je uvrštena i prva scena ikad napravljena. Međutim, zvučnim najavama usprkos, predstavu je teško bilo doživjeti kao bilo što više od zorne informacije o mogućnostima tehnički vješte upotrebe crnog kazališta i, dakako, demonstracije plodova jedne duge i uspješne karijere. Sve su scene ovog kolaža postavljene u dva plana, u prednjem su živi glumci a u stražnjem oživljeni predmeti koji se čudom pokreću. Taj sraz stvara finu začudnost, ali se njeno djelovanje (pre)brzo potroši. Današnje je oko, uostalom, naviklo na razna čuda (i) u kazalištu.
  
  A sadržaji su raznoliki, premda je sve komično intonirano. Program otvara „prva ikad napravljena“ scena, ona čije slike viđamo po knjigama i udžbenicima iz lutkarstva: mlada pralja objesi rublje na uže, a ono, umjesto da se mirno suši, oživi i zaigra se. I neki drugi prizori jednako tako nalikuju na uprizoreni vic: pijanca će, na primjer, okružiti poludjele ulične svjetiljke. Dio priča podsjeća na stare varijetske skečeve: fotograf zavodi djevojku uz pomoć oživjele kamere, ali neke su i bogato scenski razrađene, poput one o ribici-sireni u kojoj vidimo i sobu koja se pretvara u podmorje, ili pak kaubojske točke kojom superiorno vlada živahni konj. A jedna se priča odmetnula ravno u metaforu: dvojica se nadmeću dovlačeći sve veće kovčege, dok ih odjednom najveći, divovski kovčeg ne proguta.
  
  Svi glumci igraju s klaunovski pretjeranom gestom, čisto i jasno, tako da su radnje posve razumljive i bez riječi. A animacija je precizno usklađena s glumačkim prednjim planom tako da efektnost pojedinih rješenja ne izostaje. Za snažniji dojam to ipak nije dovoljno, jer priče su tanke, duhovitost mršava. Možda je to pitanje današnjeg senzibiliteta koji se s takvim arheološkim, iz daleke prošlosti izvučenim krhotinama (ne zaboravimo, u kazalištu je ono što je bilo prije pedeset godina prethistorija) ne zna povezati bez posebnog vodiča, kojeg u ovom slučaju nije bilo. Zainteresiranijim poklonicima lutkarstva Antologija je prije svega informativna, da ne kažem poučna, poput vrijednog živog sata iz povijesti. Široj publici, međutim, nije ponudila ništa više od mlake, gotovo prašnjave duhovitosti neke zgodne ali sasvim staromodne sajamske atrakcije.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 6. rujna 2012.
  
  redatelj Jiří Srnec
  scenografija, glazba Jiří Srnec, koreografija Adéla Srncová, kazališni rekviziti Bohumil Žemlička, umjetnički direktor Adéla Srncová, svjetlo i zvuk: David Srnec, Milan Vojtíšek
  izvode: Ondřej Feřtek, Klára Hovorková, Jiří Krejčí, Adéla Srncová, Jiří Srnec, Marek Váňa, Oldřich Vojta, Lucie Vojtíšková

Piše: