Hrvatski kazališni godišnjak

Hrvatsko glumište, br. 48-51, gl. ur. Zlatko Vidačković, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, 2011.

• Zasad posljednji broj časopisa Hrvatsko glumište) zapravo je četverobroj (dosad je izlazio dva puta godišnje kao dvobroj) i pokriva cijelu 2011. godinu; sve obljetnice, sjećanja, festivale, nagrade i premijere. Kako je glavni urednik u Uvodniku naglasio, promjena je proistekla isključivo zbog problema financijske prirode (smanjivanje dotacija), pa čitatelji i uredništvo mogu zahvaliti HDDU-u i sredstvima HUZIP-ova Fonda za poticanje umjetničkog stvaralaštva i kulturne raznolikosti što je broj uopće ugledao svjetlo dana. Žalosna su to i gotovo svakodnevna događanja u hrvatskoj suvremenosti u kojoj kultura često stradava. Pogotovo je žalosno kada se radi o časopisu, koji se svojim stručnim timom, strukturom i kvalitetom sadržaja i vizualnog identiteta ističe u trenutcima posvemašnje estradizacije i komodifikacije kulturnog prostora. Usprkos nevoljama, tim koji stoji iza časopisa uspio je još jednom izdati novi broj, ali i zadržati razinu sadržaja i kvalitete na koju je čitateljstvo počelo navikavati. Nijedna rubrika nije izbačena, niti smanjena, dapače, mnoge su opširnije obujmom i pokriveno je još više festivala i nagrada od prijašnjih brojeva.
  
  S obzirom na veliki broj obljetnica cijeli časopis nekako odiše uspomenama i sjećanjima pa tako i rubrika Kolumne. Georgij Paro donosi mješavinu faktografsko-povijesnog svjedočanstva iz osobnog iskustva u tekstu povodom tridesete godišnjice smrti Bele Krleže (1896-1981) Opisujući svoje kućne susrete s njom i Krležom, Paro sentimentalno i sa sjetom u prizvuku, osim njezinih najboljih i najslabijih uloga donosi i privatni uvid u obitelj Krleža. Boris Senker u tekstu Doktorica, glumica, dama, napisanom u povodu devedesetog rođendana Elize Gerner, progovara o diskriminaciji glumica u HNK-u u Zagrebu. Pozivajući se na službene internetske stranice, Senker pronalazi kako dramski ansambl od četrdeset i pet članova  ima samo dvije žene u statusu prvakinja za razliku od trinaest muškaraca u istom statusu. Senker taj podatak koristi kao uvod u tekst povezujući trideset i dvije godine djelovanja Elize Gerner u HNK-u (1950-1982), opisujući je kroz dijapazon njezinih uloga kao glumicu koja je igrala na tri jezika (mađarskom, hrvatskom i njemačkom) i koja je uvijek čvrsto bila vezana uz klasiku. Nastavljajući ponovo o rodnosti, Senker ističe kako osim Hrvatskog biografskog leksikona nitko ne spominje njezinu doktorsku titulu s područja ekonomskih znanosti koju je stekla u Budimpešti, čime iznova potvrđuje svoju tezu o rodnoj diskriminaciji. Zamjerku upućuje i medijima i teatarsko-teatrološkim krugovima koji se često bave pretencioznijim, ispraznijim i nekorisnijim knjigama od njezinih memoarskih knjiga.
  
  Drachova riječ i Kerekešov Kum naslov je teksta Marije Grgičević koji govori o glumačkim nastupima u Glembajevima, evocirajući posebno ulogu Vanje Dracha (Ignjat Glembay) u Glembajevima HNK-a u Zagrebu 1994. godine kroz kritiku Petra Brečića u Slobodnoj Dalmaciji, Dalibora Foretića u Vjesniku i Nikole Batušića u Vijencu. Tekst zaključuje svojom kritikom i usporedbom recepcije tada i sada te uloge Ignjata Glembaya (Ljubomir Kerekeš), konstatirajući kako je sadašnja (HNK u Zagrebu 2011. godine) smiono zaokrenula prema novim, današnjici bližim Glembajevima. U istoj rubrici pronaći ćemo i nastavak temata o kazališnoj kritici iz prošlog broja Hrvatskog glumišta Sanje Nikčević pod naslovom Pobuna kazališta. U jednako intrigantnom, a opet lako čitljivom tonu Nikčević nakon tumačenja funkcije i razlike u moći europskih i američkih kritičara nastavlja iz druge perspektive. Donoseći zanimljive i često tragikomične primjere s prostora Amerike, Europe i područja bivše Jugoslavije o umjetnicima koji su kritičarima uzvratili udarac, Nikčević zaključuje svoj tekst objašnjavajući što to znači biti kritičar.
  
  Ponovno je, što je i razumljivo, nekako u središtu Nagrada hrvatskog glumišta. U sad već tradicionalnoj formi pronaći ćemo kratki izvještaj o dobitnicima i protokolu te intervjue s nagrađenima Nadom Puttar-Gold, dobitnicom Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje na području opere i Zlatkom Crnkovićem, dobitnikom Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame te obrazloženja istih, a dašak atmosfere donose i fotografije nagrađenih u svim kategorijama. U ovom broju uredništvo se odlučilo izdvojiti ostale nagrade u posebnu rubriku što je logičnije i preglednije od prošlog broja. U sličnoj formi poput rubrike Nagrade hrvatskog glumišta nalazimo pregled Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području filma (Božidarka Frait), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području kazališta (Zlatko Vitez), Nagrada Vladimir Nazor za 2010. godinu na području kazališta (Jagoda Kralj Novak za ulogu Juliške u predstavi Familija u prahu), Nagrada Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja (Marija Kohn), Nagrada Mila Dimitrijević HNK-a u Zagrebu (Darija Lorenci Flatz za ulogu Marije Jurić Zagorke u Zagorci i Milan Pleština za ulogu Leona Glembaya u predstavi Gospoda Glembajevi).

  Stalna rubrika Festivali donosi pregled sedamnaest kazališnih i dva filmska festivala (58. Festival igranog filma u Puli i 20. Dani hrvatskog filma) s tekstovima u kojima autori pokušavaju konstruktivnom kritikom, promišljanjem i polemiziranjem otvoriti prostor komunikacije na tri razine: između kritičara i umjetnika, umjetnika i publike te kritike i publike. Neki od tekstova su puko informativnog karaktera, što ne umanjuje njihovu vrijednost u smislu arhiviranja prošlogodišnjih događaja, ali je šteta da se neki autori nisu usudili biti provokativniji i polemičniji. Iz rubrike Festivali izdvojen je i izvještaj s 18. Festivala glumca koji sadrži riječ izbornice Festivala Zrinke Cvitešić, izvještaj s otvaranja te popis nagrađenih i obrazloženja ocjenjivačkog suda koji je radio u sastavu Mira Perić-Kraljik, Joško Ševo i Vera Zima. S obzirom da je Festival glumca u sadržaju izdvojen kao zasebna rubrika, te je obimom velik, ne bi bilo zgoreg u budućnosti ga grafički odvojiti, poput ostalih rubrika, od rubrike Festivali. Ovako je u sadržaju odvojen, a u tekstu naizgled spojen s rubrikom Festivali.

  Rubrika Obljetnice ovaj puta strukturirana je isključivo u obliku intervjua (Branka Cvitković, Marija Sekelez, Antun Tudić, Jan Janković i Dubravko Sidor, Goran Matović), pa je tako na vješt način izbjegnuta suhoparnost faktografsko – dokumentarističkih tekstova što nekada zna biti slučaj. Sjetnom rubrikom Sjećanja opraštamo se nažalost od velikog broja istinskih velikana hrvatske kazališne umjetnosti i umjetničkih pedagoga, što je logično s obzirom na cjelogodišnji broj, ali nimalo više utješno: Vjere Žagar-Nardelli, Ivice Vidovića, Josipa Bobija Marottija, Vide Jerman, Marije Grgičević, Predraga Vušovića – Pređe, Vladimira Jagarića, Zorka Rajčića, Damira Munitića i Franka Strmotića.
  
  Posljednji broj Glumišta, u tek trećem izdanju od novog sastava na čelu, nažalost je suočen s financijskim problemima. Zahvaljujući senzibilitetu odgovornih ipak je sve dobro prošlo, ali postavlja se pitanje što će biti ove godine kad se čini da kriza i recesija sve dublje ulaze u sva područja društva. Nadam se samo da će savjesni i odgovorni tim ipak uspjeti nadići nerazumijevanje onih koji upravljaju novcem i nekako iznaći novu energiju i sredstva da nastavi sve ono dobro što su započeli. U svjetlu dosad obavljena posla i problema s kojima se časopis susreće nepravedno je išta prigovoriti uredništvu, ali smatram da je moguće i potrebno uputiti konstruktivnu kritiku/savjet. Siguran sam da bi svi čitatelji sa zanimanjem pratili temat poput onog prošlogodišnjeg (Kazališna kritika) u kojem bi se osim sjećanja i očuvanja dragocjenih uspomena, autori u izvornim tekstovima što iz znanstvene, što iz praktične perspektive pozabavili raznim recentnim temama o kazalištu otvarajući prostor za neke nove polemike.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2012.

Piše: