Odvažni ispituju slobodu

Vlatko Perković, U procjepu ideologije i estetike: Hrvatska dramatika 1945.-1960., Matica Hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 2011.

  • Vlatko Perković, U procjepu ideologije i estetike: Hrvatska dramatika 1945.-1960., Matica Hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 2011.Knjiga U procjepu ideologije i estetike Vlatka Perkovića, promovirana u foajeu HNK-a Split, potaknula me je da istaknem nekoliko važnih problema splitskog kulturnog, a time i kazališnog života. Naime, o svemu tome sve je odavno rekao Michael Foucault, a moje je da ponovim. Da su riječi napustile svoja značenja vrlo dobro znamo jer danas sjedimo u foajeima u kojima je zabranjeno pušiti, pa se još manje možemo čuditi da o knjizi nije društveno poželjno diskutirati, da izostaje svaki oblik dijaloga koja pokazuje znakove nikad dosad viđene indiferentnosti prema svim oblicima kulturnog života. Danas bi i Faucault na sve ovo ostao brehtovski začuđen jer njegove teze o politici i moći, ideologiji i literaturi ostale bi nemoćne pred ovim novim oblikom javnog života.

    Knjiga kazališnih i dramaturških tekstova U procjepu ideologije i estetike koja nastoji rekonstruirati dramaturšku ali i teatrološku sliku u razdoblju od 1945. do 1960., svjedoči o vremenu koje je nastojalo represivnim ideološkim monologom dokinuti heteroglosiju, o vremenu ne samo cenzure nego još i pogubnije autocenzure, pa se represija jednoumlja nazirala više u nenapisanoj, nego u napisanoj literaturi, u neizvedenim, a ne izvedenim predstavama. Lakmus papir na kojem se vide sve slijepe pjege i zijevovi tog razdoblja, koje kroz dramaturški rakurs nastoje osvijetliti tekstovi ove knjige, biografija je ali i opus velikog hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića pisca najbolje drame o svim oblicima totalitarizma Kralja Gordogana.

    O njoj ova knjiga izravno ne govori jer nije izvedena na hrvatskoj nego na pariškoj pozornici, ali o njoj govori opisani kontekst dopuštenog i nedopuštenog tematiziranja stvarnosti. Taj scenski tiranin koji je u Ivšićevoj dramskoj viziji dokinuo upravo ovu našu Dubravu Dončevićevim Kaznama, taj scenski satrap nakon što je pobio sve svoje podanike nastavio je sjeći stabla, pa se njegov cenzorski caf-caf čuo na jednoj francuskoj radio-stanici, u vrijeme dok su u Hrvatskoj odrazaške dramske situacije htjele postati jedina scenska stvarnost, u vrijeme kada je domaći caf-caf dokidao kulturni pluralizam. Ovu represivniju gordogansku stvarnost nadzirali su policajci koji nisu hodali ulicama nego oni koji su živjeli u glavama pisaca, oni koji su odražavali zrcalni red, a što se može opisati ivšićevskom i nietzscheovskom sentencom o gramatici: „Vi kažete da vam je potreban Bog, a vama je potrebna policija.“

    Stoga danas govoriti o spomenutom ili bilo kojem razdoblju naše produljene prošlosti koja je tendirala da zaposjedne totalitet, cjelovitu umjetničku produkciju zahtijeva posebnu odgovornost, jer istodobno govorimo i o prošlosti – ovoj današnjoj dok pokušavamo odgonetnuti zašto se o ovoj knjizi ne diskutira za stolovima u kazališnoj kavani, zašto ne čujemo potrebno višeglasje koje može značiti samo bogatstvo jedne kulturne sredine. Naime, teško mi je konstatirati, da danas promocija svake knjige ne znači njezino predstavljanje nego njezin početak zaborava, ne znači njezinu tekstualnu interakciju sa izvođenim scenskim tekstovima, ne znači njezinu valorizaciju, nego administrativnu notifikaciju. Danas nemamo cenzora-policajca, danas svi tekstovi ulaze u registraturu ne nekog tragičnog Kičmanovića nego kuenovskog administratora koji dokida piščev, umjetnički duh. Pisac se nema kome zahvaliti na matoševskoj pogubnoj kritici, glumac i redatelj ne gledaju kroz zastor jer znaju da neće doći Petar Brečić i Dalibor Foretić iz Zagreba ili Miljenko Foretić iz Dubrovnika.

    Uopće, svjedočiti o hrvatskoj kazališnoj i kulturnoj sceni i pogledavati na nju iz Splita i u Splitu gotovo je angažirani podvig, a činiti to pedantno i dosljedno s takvom ustrajnošću kao što je činio kazališni kritičar Vlatko Perković iskaz je iznimne angažiranosti, ali one koja proizlazi iz ljubavi prema teatru i prema našem gradu. U vremenu novih kazališnih i znanstvenih teorija kada su svima puna usta interdisciplinarnosti i multikulturalnosti kulturna partikularnost i zapuštenost hrvatske kulturnog života na njezinim rubovima koji bi trebali biti ravnopravni kulturni centri više je nego nedopustiva. Dva-tri ljetna festivala nisu dovoljna da obogate hrvatski kazališni život, ona nas naprosto podsjećaju na turističku razglednicu prema kojoj Dalmacija spava zimski san kao nekakav šumski medvjed. Premda mislim da se prostor Dalmacije još i više doživljava kao infantilizirani plišani medo sa turističkih razglednica gdje svi ili plešu linđo ili love ribu, pletu pašku čipku i svađaju se s ponistara ambijentalnog teatra.

    Da je ovaj prostor uvijek značio nukleus visoke kulture i civilizacije na kojem počiva cijela Hrvatska znali su još preporodni pisci koji su ispjevali i sijaset programskih i dosadnih pjesama ali ipak nisu naručivali čipku i sir iz Dalmacije nego su promišljali geopolitičku i kulturnu cjelovitost Hrvatske. Neće biti da se iz dosadašnjih naslijeđenih književnih i scenskih tekstova baš ništa ne može naučiti. Zato je više nego ikad potrebno kritički pozdraviti knjigu profesora Vlatka Perkovića koji je ustrajno nastojao pratiti zapušteni kulturni život na marginama Hrvatske, u Splitu, a onda u ovoj knjizi sustavno interpretirao čitav niz dramskih tekstova nastalih u procijepu politike i poetike.

    Mlađim čitateljima koje zanima kulturna historija ova knjiga dramaturških interpretacija biti će osobito zanimljiva, a naći će zanimljive impute i oni koji su zainteresirani za postkolonijalne i rodne studije s razvijenom sviješću da su interpretacije tekstova i same ideologijski uvjetovane i navještavaju perspektive naše višeglasne budućnosti. Oni koji traže nove putove u sagledavanju prošlog pronaći će u ovim tekstovima zanimljive podatke. Jer svako je prošlo razdoblje svoje kodove i semantičke potencijale utisnulo i u književne tekstove. Oni nisu dijelovi zbilje ali su svjedočanstvo umjetničkog duha i naše kulturne povijesti. Katkad nam se sugerira da živimo u predhomerovskom vremenu pa da raspolažemo isključivo usmenom, anegdotalnom predajom onih koji svjedoče o biografijama pisaca. Nije slučajno upravo u gradu u kojem je napisana ova knjiga i čije je kazalište pozorno pratio njezin autor, Julije Bajamonti 1797. godine napisao proročansku knjigu koja se zove Homerov morlakizam. Dakle, nitko ne može dokinuti i falsificirati sudbinu pisca, nitko ne može spriječiti dobro i zlo u književnoj sudbini, jer piščeva jedina sudbina njegov je tekst, a to se može vidjeti na svakoj stranici ove knjige koja inaugurira vrlo različite biografije (imena) dramskih pisaca kako u dramaturškim analizama tekstova Drage Ivaniševića ili Miroslava Feldmana, reinterpretacijama politički poželjnog dramskog repertoara, točnije ideološki upregnutih klasičnih djela od Molierovih Tartuffea i Škrtca preko Schillerovih drama do onih Ibsena, Čehova, Gogolja i Gorkog, ali se to vidi i u prešućenim tekstovima Kralja Gordogana i Areteja, koji nisu spomenuti u ovoj knjizi.

    Iako cenzurirani u izvedbi ili interpretaciji ta su dva teksta imala samo jedan zajednički značenjski kod: tema o gordoganskom totalitarističkom bezumlju koji nastoji dokinuti kozmos, oživljava milenarističkog kompleks intelektualca 20. stoljeća koji shvaća da je humanistički koncept pao na najniže grane, pa Danteov stih o ljubavi koja pokreće sve zvijezde, biva obrnut u rezignaciju o gluposti kao najjačoj kozmičkoj sili koja pokreće svemir. Tako su se dvije gotovo oprečne književničke sudbine dodirnule u subverzivnoj ideji prema svim tendencioznim pregnućima u socrealističkoj angažiranoj literaturi. Ova knjiga o ideologiji i estetici rasvjetljuje neke slijepe pjege i doprinos je nastojanjima da se rastvore ideologemi u dramskome, jer kazalište je kroz povijest bilo govornica kako dvorskih pjesnika tako i urotnika.

    S druge strane pojedine stranice ove knjige pokušavaju iz tradicionalno estetskog okulara negativno valorizirati slobodu dramskoga pisca da iskaže svoju kritiku prema bilo kojoj instituciji ili monološkoj svijesti. Naime, autor knjige ne prihvaća danas učvršćenu tezu da je i estetika ništa doli još jedna varijanta ideološkog diskursa. Riječ je prije svega o dramaturškoj interpretaciji Marinkovićeve Glorije koja je u hrvatskoj dramskoj književnosti kanonski tekst. Otkad je napisana ta drama ona iskazuje ideju kako u kazalištu nema sakralnih tema, nego jedino što je u teatru sakralno i u što se ne smije dirati to je piščeva sloboda. Još je Edgar Allan Poe napisao: „I kod najvećih luđaka ima stvari s kojima se ne smije šaliti.“ Svi oni koji su zainteresirani za tekstualni kaotični kozmos znaju da se ne smije šaliti s piščevom slobodom jer su upravo takve tragikomedije dovele do svih represija i dokidanja demokratičnosti u književnosti, dovele su do biblioklastije ili cenzure. Najveći su pisci već davno isticali kako sve na svijetu postoji da bi se napisala jedna velika Knjiga i kako je svaki tekst jedan mali djelić nje. Kritizirati je isto što i voljeti, ne jednom napisao je Matoš koji nas je sve zajedno zadužio. Znao je katkad i ne vidjeti pa nije pozdravio poeziju Janka Polića Kamova. Tek je pišući nekrolog o ovom buntom mladom književniku i kritičaru hrvatskog društva shvatio poruku o propovijedanju nemorala na najmoralniji način. Stoga čitati književni, scenski tekst možemo samo onda kad se oslobodimo konvencija, etiketa, pa i estetskih predrasuda. Skandalozni Dalí izrekao je jednu od najtočnijih definicija o umjetniku: umjetnik nije onaj koji je nadahnut, nego onaj koji nadahnjuje druge.

    Vlatko Perković je rukopis knjige U procjepu ideologije i estetike oblikovao uzornom akribijom, zatim hvale vrijednom konciznošću trudeći se da baš svakoj od svojih dramaturških analiza podari cjelovitost kakvu ona u nekim prethodnim analizama nije imala. Na taj način u njegovoj knjizi vrlo uvjerljive su interpretacije Dončevićeve Kazne, dojmljiva su mu čitanja Mirka Božića a vrijedne ocjene Kulundžićevog pirandelizma i Matkovićevog intelektualizma. Perkovićeva knjiga svojevrsna je čitanka jednog ugušenog razdoblja i najuspješnija je kada nudi razloge zbog kojih su u tom vremenu komunističke vlasti pogasile kazališne luči ali također ostavile jedan mali prostor onima koji su se odvažili ispitivati slobodu.

    © Viktoria Franić Tomić, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2012..

Piše:

Viktoria
Franić Tomić