Nešto staro, nešto novo

Hrvatsko glumište, br. 46-47, gl. ur. Zlatko Vidačković, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, 2010.

• Drugi dvobroj (46-47/2010.) časopisa Hrvatsko glumište s novim glavnim urednikom Zlatkom Vidačkovićkovićem i uredničkim vijećem (Marija Grgičević, Sanja Nikčević, Georgij Paro, Boris Senker, Ivica Matičević, Goran Ivanišević, Zlatko Vidačković) polako je ušao u smireniji ritam nakon prvotne uvjetno rečeno kaotičnosti nastale velikim zaostacima koje se moralo nadoknaditi u broju 44-45/2010.
  
  Polagano uspostavljajući svoju formu (jasna i pregledna struktura s uvodnikom i tematski odijeljenim blokovima s naslovima rubrika i fotografijama) i vizualni identitet (tisak u boji s mnoštvom fotografija koje oslikavaju atmosferu pojedinih članaka) časopis prima sve ozbiljnije oblike i potvrđuje najave o podizanju kvalitete, konstanti izlaženja, obogaćivanju kroničarskog dijela te uvođenju autorskog dijela kroz blok Tema/Kolumne. Za ovaj broj uredništvo se odlučilo odabrati temu kazališne kritike kao neizostavnog analitičara, kroničara i dokumentarista efemerne umjetnosti kazališta, kako je i naslovom svog teksta (Suputnik koji se ne može izbjeći) naglasila Sanja Nikčević. Gradirajući svoj tekst u već karakterističnom znanstveno-popularističkom stilu, autorica od osobne intimne povezanosti s kazalištem od malih nogu, preko zanimljivih vlastitih iskustava i dokumentarističkih svjedočenja vješto gradi intrigantnu priču o statusu, iskustvima kritičara, funkciji, moći (Sjedinjene Države) i nemoći (Europa) kritike te važnosti koju ona nosi. Sam kraj teksta Nikčević zaključuje najavom još jednog intrigantnog naslova (Pobuna kazališta), a ujedno i drugog dijela ovog teksta koji će biti objavljen u slijedećem broju Glumišta.
  
  U istom tonu Georgij Paro u svom tekstu Od dijaloga do šutnje osviješteno promišlja o položaju kritike danas i pokušava rasvijetliti razliku između dvije vrste kritičara: onih koji se „ponašaju poput posjednika svekolike istine i onih koji pokušavaju tu istinu iznaći iz vjerodostojnosti i kazališne uvjerljivosti“. Ne trošeći previše riječi na prvotne, Paro ističe Stijepu Mijovića Kočana (zbirku njegovih kritika objavljenih u knjizi S Talijom nakon predstave, DHK, 2010.) kao dragocjenog kritičara koji je u stanju dati uvid u kazalište o kojem je pisao, a time stvoriti i građu za povijest kazališta. Paro u tekstu upozorava kako i sam ne voli previše kritiku, ali poput Sanje Nikčević priznaje joj neizbježnost, konstatirajući kako je čak i „najneinteligentnija i najnepismenija kritika bolja od kritičarske šutnje“ apelirajući pritom na opće povećanje prisutnosti pisanja o kazalištu u suvremenim medijima, koji ih iz svojih kulturnih rubrika sve više istiskuju i zamjenjuju stvarnu kulturu bezvrijednim estradnim žutilom. Pišući iz pozicije kritičara teško mi se složiti s ovakvom tvrdnjom i smatram da ne smijemo pokleknuti pred pritiskom estradizacije kulture, zadovoljavajući se mediokritetima samo kako bi bili prisutniji u medijskom prostoru.
  
  Na dobrom tragu rješenja tog problema je Marija Grgičević koja poput Pare lamentira nad sudbinom kritike u suvremenom društvu, ali ostavlja i prostora za optimizam istaknuvši medij interneta kao novi prostor za poznata, ali i nova kritičarska imena. Progovarajući iz osobnog kritičarskog iskustva, Marija Grgičević na simpatičan se način u uvodu pokušava obraniti od pisanja o kritici, ali kako je svaki pravi kritičar veliki zaljubljenik u svoj posao, a time i pati na svakodnevnoj bazi (Sanja Nikčević je u svom tekstu ustvrdila kako je kazališni kritičar profesionalnom deformacijom okružen umjetnicima, a oni ga ne vole jer javno prosuđuje o njihovom mukotrpnom radu, ergo kritičara nitko ne voli!) i Grgičević se ubrzo prepušta. U svojevrsnom sjećanju (kako ona to naziva „kroničarske putositnice“) osvrće se na probleme s kojima se kao kritičar/novinar susretala apostrofirajući teške uvjete rada (pisanje poput kolege novinara iz sportske rubrike, pritisak pisanja teksta na putu kombijem s predstave kako bi bio gotov za jutarnje izdanje...) i pokušavajući iznaći odgovor na cjeloživotnu polemiku oko funkcije kazališnog kritičara.
  
  Druga rubrika Temat donosi sjećanje Borisa Senkera i dašak atmosfere bavljenja kazalištem iz davne 1975. godine kada je u Valunu na otoku Cresu održana prva javna izvedba Domagojade, čime je službeno započeo život Glumačke družine Histrion. Senker u svom stilu, znanstveno-strukturiranom, a opet jasnom i zanimljivom donosi čitateljima prustovsku atmosferu opisujući kako su glumci bili dočekivani, kako su se stanovnici ponašali prema njima te na kraju kako je protekla i sama izvedba. S druge strane, Ivica Matičević u tekstu Dramsko zrcalo aktualne zbilje u kratkom, ali sažetom preglednom tekstu podsjeća na poetiku i djelovanje Josipa Kosora pokušavajući upozoriti na suvremenost Kosorovih tekstova. Opisujući događanja iz Rotonda, Café du Dôme i Maski, Matičević vuče paralelu između zbivanja u Kosorovim djelima i današnjih političkih aktualnosti, a upozorava i na njegovo prorokovanje o kapitalizmu, recesiji i ekologiji, a sve to prije osamdeset godina.
  
  Velik dio časopisa posvećen je Nagradi hrvatskog glumišta i dobitnicima tih najprestižnijih kazališnih nagrada. Rubrika započinje kratkim izvještajem o dobitnicima i samom protokolu nagrade, a nastavlja se s intervjuima s pojedinim dobitnicima: Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje na području operete i mjuzikla Lili Čaki, Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame Joško Juvančić te intervju s Krešimirom Dolenčićem čije su režije proglašene najboljima i u kategoriji drame (Građanin plemić, HNK Zagreb) i u kategoriji operete ili mjuzikla (Splitski akvarel, HNK Split) te obrazloženjima nagrada. Osim toga rubrika sadrži i nominacije u svim kategorijama te dobitnike svih pojedinačnih nagrada uz fotografije iz uloga i sa svečanosti dodjele. Na kraju rubrike nalazi se i kratak pregled i obrazloženje za Nagradu HNK Ivana pl. Zajca (dr. Đuro Rošić za Opću bolnicu Hriste Bojčeva u izvedbi ansambla Hrvatske drame, nagradu Zlata Nikolić za najbolje ostvarenu žensku ulogu Elvia Nacinovich u predstavi Tutto sulle donne/Sve o ženama, Mire Gavrana u izvedbi ansambla Talijanske drame i nagradu Raniero Brumini za najbolje ostvarenu mušku ulogu Zdenko Botić za ulogu Dede u predstavi Opća bolnica).
  
  Stalna rubrika Festivali donosi izvještaje i kratka analitička, a ponekad i polemička promišljanja (koliko je to moguće s obzirom na ekonomiju prostora) Matka Botića o 8. festivalu svjetskog kazališta, Tomislava Kureleca o 25. Gavellinim večerima, Igora Tretinjaka o 43. PIF-u te Tatjane Sandalj o 15. reviji lutkarskih kazališta.
  
  Hvalevrijedan dio Kazališni vremeplov pokušava, kako je glavni urednik u uvodniku i najavio, spriječiti navlačenje koprene na velikane kulturne prošlosti pa nas brojni autori vraćaju kroz vrijeme upozoravajući na važnost zaboravljenih osoba ili dodatno naglašavajući njihovu priznatu kvalitetu. Tekstovi se smjenjuju u različitim stilovima, neki su pisani iz osobne, neki iz analitičko-deskriptivne perspektive, a neki sadrže oboje, čime rubrika poprima posebni štih. Prvi dio čine sjećanja na preminule velikane, dok se drugi dio bavi intervjuima živućih osoba (Fadil Hadžić je nedugo poslije intervjua nažalost preminuo) koji su bili ili još jesu vezani uz određene institucije: intervju s Fadilom Hadžićem u povodu premijere njegove šezdesete komedije Prevaranti, sa inspicijentom Zvonkom Benićem i glumicom Jadrankom Elezović u povodu trideset i pet godina umjetničkog rada u Satiričkom kazalištu Kerempuh.
  
  Najnezahvalnija i svakako najbolnija rubriku su Sjećanja. Dio je to u kojem se autori istovremeno tužno, ali s određenom dozom ponosa i ekstatičnosti, neki kroz intimnosti, neki s dozom dokumentarnosti opraštaju od velikana hrvatske kazališne umjetnosti i teatrološke prakse  Vanče Kljakovića, Petra Večeka, Fadila Hadžića, Ljiljane Gerner, Vladimira Obleščuka, Šimuna Jurišića i Marine Nemet.
  
  Glumište sadrži i rubriku Djelatnost HDDU koja uvijek donosi poneki informativni pregled poput Izvješća upravnog odbora, korisne novosti poput Obavijesti o izmjenama poreznih propisa te osobniji i veseliji djeličak bavljenja ovim područjem poput galerije fotografija s Božićnog domjenka umirovljenih članova HDDU-a.
  
  Posljednja, ali možda i najvažnija rubrika (priredio Goran Ivanišević) ekstenzivan je i faktografski popis (ime kazališta ili družine, autora, djela, redatelja, datum premijere, cjelokupnih autorskih timova i izvođača uz čija su imena navedene i uloge koje su odigrali) svih premijera hrvatskih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa te dramskog programa i nagrada hrvatskih kazališnih festivala (od 1. rujna do 31. prosinca 2010.)
  
  Drugi (dvo)broj Glumišta za 2011. iako tek u drugom broju od novog sastava na čelu, sve jasnije definira svoju poetiku, formu i namjeru iskazanu u prvom uvodniku. Spajajući kroz razne rubrike znanstveno-teatrološka promišljanja o kazališnoj umjetnosti, introspektivne poglede na pojedine grane umjetnosti s praktično-iskustvenim doživljajima, sjećanja na velikane glumišta, izvještaje s najvažnijih događanja u kazališnoj umjetnosti te pružajući faktografsko-dokumentaristički uvid u djelovanje festivala, kazališta i grupa na teritoriju Hrvatske, Glumište se polako ali sigurno objedinjujući staro i novo profilira u uspješnu i hvalevrijednu tiskovinu koja je hrvatskoj umjetničkoj sceni prijeko potrebna.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 20. srpnja 2011.

Piše: