Okovana publika

63. Dubrovačke ljetne igre: Festivalski dramski ansambl, Georg Büchner, Dantonova smrt, red. Oliver Frljić

• 
  
  Posljednja ovosezonska dramska premijera dugo se iščekivila izazivajući kontroverze i prije same izvedbe: od općepoznate kontroverznosti redateljskog rukopisa Olivera Frljića, preko upozorenja o neprimjerenosti predstave za mlađe od 16 godina i one s klaustrofobijom (od strane Ureda za odnose s javnošću Dubrovačkih ljetnih igara), do raznoraznih nagađanja o uvučenosti gledatelja u predstavu putem pozornice na Tvrđavi sv. Ivana na kojoj su gledatelji smješteni tako da su namjerno i fizički sputani. Budući da u tako postavljenom gledalištu ima mjesta za samo 108 gledatelja, u jednoj večeri igraju se dvije izvedbe, a Igre kao da prati „zla kob“ posljednje premijere: na lanjskoj genaralnoj probi Sofoklova Edipa Mislav Čavajda je ozlijedio nogu (predstava je ipak, uz redateljske preinake i sa zakašnjenjem, odigrana), ovdje je nekoliko glumaca nakon generalnih proba i premijere/a izgubilo glas, no (srećom) otkazana je samo jedna izvedba. Osim toga, Uprava vetrinarstva Ministarstva poljoprivrede (razložno?) je zabranila klanje kokoši na sceni pa se u predstavi koristila krpa (s logom Libertas) ili maketa u obliku kokoši.
  
  Redateljskom viđenju Büchnerove Dantonove smrti Olivera Frljića mora se priznati inovativnost i intrigantnost. Riječ je zapravo o Frljićevoj scenskoj kontemplaciji o Revoluciji i revolucijama u kaosu kojih giljotina postaje jedino mjerilo čovjeka i zgusnutog vremena ljudske povijesti. Moralne dvojbe potpuno su irelevantne. Suđenje jednom od predvodnika Revolucije, samom Dantonu i njegova smrt, tek su usputni događaji u doba razuma. Revolucija ide naprijed dok se ne uruši u sebe samu. Takvo razmišljanje o revoluciji Frljić je zorno prikazao i pokazao: brzim tempom, crvenilom koje poput krvi obilježava kostime i same glumce, giljotinom stalno prisutnom na sceni, večerom nalik na Isusovu posljednju večeru. Aktualizacija nema, a nisu ni potrebne. No, u svemu tome, moraju se uočiti nedostaci.
  
  Predstava kreće vrlo dobro u interakciju s okovanom publikom i sa razložnim pitanjima o smislu izvedbe kada većina gledatelja dramu nije pročitala, no interakcija nakon toga prestaje pa i cijeli smisao zarobljenosti ostaje prilično upitan. Iz Büchnerove drame, uz pomoć dramaturginje Marije Karaklajić, preuzeto je tek nekoliko citata koji ocrtavaju viđenje revolucije, tako da je od Büchnera tu ostalo vrlo malo (pa je i u programskoj knjižici trebalo barem naznačiti da je riječ o adaptaciji). No, dok se takav, zapravo postdramski postupak i „poigravanje“ Büchnerovim tekstom, i može prihvatiti kao legitmni kazališni čin, sam Frljić ostaje nedosljedan budući da je najavljivao vlastito scensko promišljanje o (ne)mogućnosti revolucija danas, a u predstavi se te, predmnijevane okosnice, zapravo i ne dotiče. „Milosrđe ubija R/revoluciju“ odgovor je koji se na sceni čuje i višekratno ponavalja.
  
  Je li taj odgovor dovoljan u suvrememenim europskim i angloameričkim socijalnim previranjima koja bi nekad revoluciju možda i izazvale? Da li je Gurrova relativna deprivacija danas dosegla točku na kojoj bi revolucija trebala početi? Ili možda uopće nije ni važna? Budući je prihvatio postdramsku strukturu predstave, redateljski i dramaturški koncept mogao je ići i dublje i dalje, kako u istraživanju problema nastanka revolucija (pri čemu je Francuska revolucija zapravo arhetip), tako i u interakciji s publikom koja, iako zarobljena, nakon obećavajućeg početka, samo promatra zbivanja. Predstava, koja je zapravo radikalna dekonstrukcija i rekonstrukcija Büchnerove drame, podnijela bi i ta razmatranja.U takvoj konstalaciji gluma (Sreten Mokrović kao Danton, Milan Pleština – Robespierre, Dean Krivačić, Dražen Šivak, Nikša Butijer, Filip Juričić – zbor, masa i Ivana Roščić – članica zbora, alegorija Revolucije) ostaje podređena redateljskom konceptu, svi su i više nego korektno prikazali ono što im je i zadano, no bez ikakve potrage za unutarnjim silnicama pojedinih likova. Uostalom, bilo kakva psihologiziranja bila bi tu bez potrebe i suvišna. Vidljiva je i snažna scenska energija u povijesnom trenutku potpune preobrazbe jednog sustava u drugi pri čemu broj ubijenih (p)ostaje tek fizička činjenica.
  
  Ambijentalnost je zapravo negirana, nema je ni u metafori, a taraca Tvrđave sv. Ivana tek je poslužila kao mjesto izvedbe prihvativši povišeni podij unutar kojeg je uklopljeno gledalište; giljotinu, stol i stolci kao scenografija Igora Pauške. Vizualnom identitetu predstave najviše pridonose kostimi Sandre Dekanić u kojima se ironizirani povijesni sloj isprepliće s krvavo-crvenim i znojem prelivenim tijelima. Oblikovanje svjetla (Oliver Frljić i Igor Pauška) moglo je i bolje iskoristiti vizure pozornice, no u ovakvom konceptu naglašenije poigravanje svjetlom i nije toliko potrebno, dok glazba (u izaboru samog redatelja), u kojoj Marseljeza čini okosnicu, snažno pridonosi sveukupnoj viziji revolucionarnog kaosa.
  
  Frljićeva (a, tek onda i Büchnerova)Dantonova smrt ekspresivna je vizija revolucije u kojoj neka, prvenstveno dramaturška, pitanja ostaju nedorečena, no koja gledatelja ne ostavlja ravnodušnim.
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 23. kolovoza 2012.

Piše: