Metateatar u Gradu

63. Dubrovačke ljetne igre: skup: igre, autorski projekt Saše Božića

• 
  
  Nakon Svečanog otvaranja 63. Dubrovačkih ljetnih igara, koje je ove godine Joško Juvančić postavio u tradicionalnom ključu (knez, vijećnici, captum fuit, ulomci iz predstava, Linđo Gundulić-Gotovčeva Himna slobodi) s ne baš prikladnim okvirom suvremenosti (to da živimo u Baudrillardovom simulacrumu i Društvu spektakla Guya Deborda općepoznata je činjenica, no zato aktualnog urednika HTV-a studija Dubrovnik pretvoriti u meštra od ceremonijala koji je najavljivao sve glumačke izvedbe, i nije bilo baš potrebno) i začudnog Sofoklovog i Millerovog Kralja Edipa u Parku Umjetničke škole, Igre su 21. srpnja ponudile i prvu ovosezonsku dramsku premijeru, projekt skup: igre, nastalu u koprodukciju s ART radionicom Lazareti i izvedenu u otvorenoj lađi Lazareta. Tako je 63. festivalska sezona, u njenom premijernom dramskom segmentu, otvorena suvremenim teatrom, koji niti u jednom dijelu nije hermetičan (kao što to suvremeno kazalište često zna biti), niti zatvoren u (auto)referencijalnu simboliku. Riječ je o pripovjedačkom teatru, dokumentarističkog izričaja i maksimalne komunikacijske otvorenosti u kojem se putem prošlosti i istraživanja kazališne memorije zrcalno otvaraju pitanja sadašnjosti i budućnosti.
  
  Redatelj Saša Božić, uz dramaturšku suradnju Petre Jelače, uzima predstavu Držićeva Skupa u režiji Koste Spaića, kao najdugovječniju predstavu Igara (na programu je u Parku Umjetničke škole bila neprekinuto od 1958. do 1971.) tek kao polazišnu točku, bez ikakve namjere rekonstrukcije, za promišljanja o identitetu Igara i Grada pa i Svijeta. Šetnja Njarnjas-Gradom i njegovim kairosom počinje 1960. godine. Putem video radova s pričama Dubrovčana o predstavi Držić-Spaićevog Skupa, ali i o cjelokupnom društvenom kontekstu (bliske nam) prošlosti i sadašnjosti te glumačkom igrom, predstava se zrakasto širi obuhvačajući ne samo kazališnu memoriju, nego otvarajući i pitanja o Igrama, njihovom zlatnom dobu (koje je teatrologija prepoznala u razdoblju šezdesetih), Dubrovniku/Gradu i njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
  
  Uvijek s nužnim ironijskim odmakom koji ponekad prelazi i u sarkazam, predstava pokušava pronaći odgovore na neka vječna pitanja samih Igara poput onog o tome što je to činilo njihovo zlatno doba? Bio je to ambijentalni teatar određen razmišljanjima Marka Foteza, Branka Gavelle i Koste Spaića, sjajna glumačka i redateljska ostvarenja, ali i nepovratno izgubljena sinergija Grada i Igara. Završni prizor izvrsna je slika, iz ovakve sadašnjosti, realno moguće budućnosti: izvođači promatraju publiku kao likovni rad nekog budućeg slikara evocirajući događaje s početka novog milenija, a Orsatovim monologom Još smo vlast (kojeg Vilim Matula interpretita u drugom, no također ironijskom ključu, na početku izvedbe) Dubrovnik uistinu otplovi prema padinama iza Srđa čime i cijeli ironični odmak predstave postaje zapravo tragičan u kontekstu današnjice i sutrašnjice samoga Grada – onako kako je i Grad zapravo tragičan u Milišićevom eseju Vremenska stupica.
  
  Uz interpretativni scenski pokret Petre Hrašćanec koja i vlastitom izvedbom, mimikom i gestom, kao da naslučuje opreku između prikazanog pripovijednog i mogućeg neverbalnog teatarskog izričaja, video Josipa Viskovića kao jednu od uporišnih točaka predstave, funkcionalne kostime Duške Nešić Dražić te dramaturški rad Petre Jelače koja je predstavu usmjerila na bitno vješto ekvilibrirajući između video materijala i glumačkih ostvarenja; među izvođačima se moraju izdvojiti Nataša Dangubić i Doris Šarić Kukuljica – unijevši sebe u potpunosti u samu izvedbu gotovo neprimjetno su prelazile iz vlastitog ja u likove Dobre i Satira te posebice dubrovačkih gospođa koje iz različitih točaka vremenskog kontinuuma komentiraju raznovrsna teatraska i metateatarska događanja.
  
  Izražajan je bio i, već spomenuti, Vilim Matula Orsatovim monologom kojim je znakovito otvorio te s dvostrukim ironijskim odmakom i zaključio predstavu. Ostali, Dado Ćosić, Ivan Grčić, Marko Jastrevski, Nataša Kopeč i Silvio Vovk nastojali su se uklopiti u sveukupni timski karakter rada no scenski kao da nisu u potpunosti uronili u samu predstavu ostajući premalo fokusirani, kako na kontekst, tako i na neku dublju kreaciju vlastitih likova. Projekt skup: igre predstava je koja nudi suvremeno kazalište komunikacijski otvoreno i scenski raslojeno, nepretenciozni i pitki teatar. Upravo onakav kakav je i trebao Igrama i Gradu 2012. godine.
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 25. srpnja 2012.
  

Piše: