Zalog za budućnost

12. Osječko ljeto kulture: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Osječko ljeto kulture, Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt, red. Zlatko Sviben

• 

  Višestruko nagrađivani roman Unterstadt (godišnja nagrada za književnost Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski za roman godine, Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike i Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine) Ivane Šojat-Kuči, svoj je scenski epilog dobio ambijentalnom praizvedbom na otvaranju dvanaestog osječkog ljeta kulture 29. lipnja 2012. godine. Predstava opisuje životnu priču četiriju generacija osječkih žena njemačkog podrijetla koja započinje s Viktorijom Richter (Tatjana Bertok-Zupković), prabakom Katarine Pavković (Sandra Lončarić Tankosić), koja nas kao posljednja žena u obiteljskoj lozi u priču uvodi u svojevrsnoj funkciji naratorice. Katarina je 36-ogodišnja restauratorica koja se isprva zbog teške bolesti majke Marije (Ljiljana Krička Mitrović) pa onda i njene smrti iz Zagreba vraća u rodni grad Osijek.
  
  Povratak u roditeljsku kuću u osječkom Donjem gradu, susret s frau Jozefinom (Branka Cvitković), starom prijateljicom bake Klare (Radoslava Mrkšić) i jedinom preživjelom poveznicom s minulim vremenom, s maminim figuricama, nepoznatim likovima na izblijedjelim fotografijama u Katarini pokreće emocionalnu lavinu. Suočena s krizom identiteta zbog tradicije šutnje i skrivanja nesreća i trauma u obitelji (smrti djece, supruga, fašističke i partizanske diktature, silovanja i ubojstva, progonstva u logore...) pa i činjenice da je obitelj zbog partizanskih progona Nijemaca prezime promijenila u Pavković, Katarina odlučuje razbiti začarani krug i uz pomoć frau Jozefine i starih fotografija, koje pred publikom oživljavaju kroz likove glumaca ispreplićući prošlost i sadašnjost, restaurira stogodišnju obiteljsku priču i političke mijene 20. stoljeća.
  
  Redatelj je u svojoj ambijentalnoj viziji zajedno s Nives Madunić Barišić i Bojanom Marottijem na otvorenu scenu uspješno iznio (u Tvrđi, starom dijelu Osijeka) težak original s tridesetak likova i četiri stotine stranica na kojima se u vremenskom razdoblju od stotinjak godina, prozno detaljno i polagano izgrađuju karakteri, okolina i atmosfera. Osječka publika koja poznaje prijašnje Svibenove osječke uratke poput Beckettova Svršetka igre, Držićeve Grižule i Rostandovog Cyrana de Bergeraca nije bila iznenađena. Prije ulaska u samo gledalište prvo smo šećući prošli kroz nekoliko kronološki poredanih isječaka iz predstave kojima je Sviben ukratko pokušao naglasiti glavne točke izvedbe i uvesti nas u priču (Katarina na kolodvoru, Jozefina u svinjcu, obiteljski rođendani, fašistički časnici, partizanska smaknuća).
  
  Kada smo napokon stigli i do gledališta i samog mjesta zbivanja još jednom smo svjedočili Svibenovoj raskošnoj ambijentalnoj estetici – scena postavljena u obliku naopakog slova T. Dva nivoa u vertikalnom odnosu spojena velikim stubama i tri scene u horizontalnom, od kojih središnja igra fotografska sjećanja iz prošlosti, lijeva sadašnjost (razgovore Katarine i Jozefine), a desna kazališne scene unutar same izvedbe (na primjer isječci iz Krležine drame U logoru). Na središnjoj sceni nalazi se i groblje i propadalište koje igra rovove ili rake, a na gornjoj razini i pragmatično platno koje istovremeno iz blizine prenosi snimku događanja na sceni približavajući facijalnu ekspresiju Katarine i Jozefine i fotografije koje dodatno naglašavaju i pojašnjavaju scenska događanja.
  
  Priča je postavljena čisto i logično od početka do kraja, pa će i gledatelji koji nisu pročitali roman bez problema moći popratiti velik broj likova, događanja i vremenskih preklapanja. Čak i redateljeve zamisli koje izvornik ne sadrži (scene iz Krležine drame U logoru, imena velikana osječkog kazališta poput Ace Gavrilovića ili Žanke Stokić, Euripidove kćeri koje prate Gretu te songovi poput Where Have All the Flowers Gone Petea Seegera...) funkcioniraju unutar radnje. Samu radnju Sviben je zamislio u brehtijanskom kodu (ispresijecanost njemačkim i partizanskim napjevima, komentarima, karikaturnom glumom i humorom) birajući političko – ideološki motiv stradavanja Nijemaca kao okosnicu radnje nauštrb izgrađivanja likova i prikazivanja emocionalnog odnosa među članovima obitelji.
  
  Osim toga, dodatni odmak od emocije ostvario je i dvodimenzionalnošću likova s fotografija koji se na sceni pojavljuju poput blijedih sjećanja/duhova (svima su lica obojana u bijelo). Na takav je način onemogućio prisutnost emocije (koja tek u bljeskovima izbija iz kreacija Sandre Lončarić Tankosić, Branke Cvitković i Radoslave Mrkšić) i uživljavanje publike, s tim da u drugom dijelu, ali tek na samom kraju, ipak dopušta emociji da se razmaše i kulminira u Jozefininom potresnom završnom monologu, namjerno ili ne teško je reći. Međutim, upravo u odabiru tog neemocionalnog ključa za postavljanje predstave leži i najveća zamjerka redateljskom konceptu, odnosno više žaljenje i apel za neke buduće projekte. Ovoj izvedbi nedostaje najveća kvaliteta romana – nježnost, emocija, miris zumbula u osječkim dvorištima, esekerski stimmung... Osim toga ovako postavljena radnja se promjenom imena lokaliteta mogla zbivati u bilo kojem kraju Lijepe naše, pa čak niti pokušaj bojanja u lokalni kolorit umetanjem esekerskih izraza nije ju učinio pravom osječkom predstavom za razliku od izvornika.
  
  Redateljska vizija, dramaturške obrade, kostimi i scenografija ne bi ništa značili bez velikog truda, htijenja i visoke razine pripremljenosti cijelog dramskog ansambla HNK Osijek, njihovog zbora te studenata Umjetničke akademije u Osijeku. Od velikog broja sudionika koji su svaki ponaosob dali veliki doprinos posebno treba istaknuti Sandru Lončarić Tankosić i Branku Cvitković, koje su svojim kreacijama, scenskim suodnosima, koncentracijom u snalaženju u isprepletenom prostoru realnog i sjećanja te tjelesnim i glasovnim transformacijama svojih likova iz starih u mlade i obrnuto, odradile veliki i iscrpljujući posao. Velika pohvala ide i ostatku ansambla (mladim snagama i studentima Umjetničke akademije iz Osijeka) koji su svojim manjim, ali u stvaranju cjeline podjednako važnim ulogama, stajali uz bok velikim imenima glumišta. Nažalost uvijek postoji i ono nešto na što treba upozoriti, a to je općenito loš izgovor, nepreciznost i grubost u izričaju esekerskog narječja.
  
  Iako je nominalno redatelj glavni i odgovorni krivac za sve dobre i loše strane izvedbe, iza ove evidentno ne stoji pojedinac nego čitav tim koji je samo zajedničkim snagama mogao uprizoriti iznimno težak i opsežan original čime je Osijek zasigurno dobio još jednu kazališnu uspješnicu. Iako izvedba nije postala sve ono što je mogla biti Unterstadt funkcionira i kao izvedba u cjelini i na značenjskoj razini kao povijesno svjedočanstvo, opomena za buduće generacije i zalog za kulturno-umjetničku budućnost Osijeka. S jedne je strane publika kroz radnju izvedbe svjedočila bogatoj kulturnoj prošlosti Osijeka, s druge strane sadašnjem kulturno-umjetničkom bogatstvu kroz sve sudionike izvedbe, a posebno me raduje da su mladi i vrijedni članovi ansambla i studenti Umjetničke akademije u Osijeku pokazali da nas čeka jednako tako bogata budućnost.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 7. srpnja 2012.
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku i Osječko ljeto kulture
  Ivana Šojat-Kuči
  Unterstadt
  redatelj Zlatko Sviben
  dramatizacija Nives Madunić Barišić, dramaturgija Bojan Marotti, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, scenski pokret Alen Čelić, glazba Igor Valeri, oblikovanje svjetla Radomir Stamenković

Piše: