Udruženim snagama

HNK Ivan pl. Zajc, Riječke ljetne noći i Festival Opatija: Jerry Bock, Guslač na krovu, dir. Igor Vlajnić, red. Ozren Prohić

• 
  
  Svakih nekoliko godina HNK Ivana pl. Zajca počasti publiku produkcijom jednog mjuzikla. Ni blizu toliko često, koliko bi publika to željela. Odnedavno je ljetni Festival mjuzikla na Ljetnoj pozornici u Opatiji odškrinuo vrata i dopustio nam nešto širi uvid u popularnu formu. Zapravo je bilo pitanje trenutka kad će riječki HNK i Festival Opatija, logično, udružiti snage i zajednički producirati jedan takav projekt. Mjuzikl Guslač na krovu, prvi premijerni naslov Riječkih ljetnih noći otvorio je Festival mjuzikla na opatijskoj Ljetnoj pozornici ove godine. Pri tom su u potpunosti angažirane domaće snage: članovi Hrvatske i Talijanske drame, Opere i Baleta, a rezultat je solidna predstava koja će srećom, prema najavama, nastaviti život u redovitom repertoaru riječkog kazališta.
  
  Joseph Stein napisao je libreto za Guslač na krovu prema pričama Sholema Aleichema objavljenima 1894. godine. Radnju je smjestio u većinski židovsko selo Anatevka, u predrevolucionarnoj Rusiji 1905. godine. Specifičan židovski humor, često ironičan, ne pretjerano ciničan, i glazba Jerrya Bocka, učinili su od komada prvi mjuzikl koji se suprotstavio ustaljenim brodvejskim pravilima komercijalnog uspjeha. I to vrlo uspješno, obzirom da je rekord najdugovječnijeg brodvejskog mjuzikla držao čak deset godina.
  
  Predstava je naslovljena prema jednoj od Chagallovih slika o životu Židova u istočnoj Europi, na kojoj je Guslač prikazan kao metafora opstanka. A teške teme, usuprot komercijalnim zahtjevima, su siromaštvo, vjerski progon, raspad obitelji, mogućnost opstanka u nemirnim vremenima u kojima drhtaj postaje tektonski poremećaj što lomi i obitelj i društvenu zajednicu. Riječ je o univerzalnim temama koje su itekako bliske nama, danas i ovdje, pa me ne bi čudilo da izbjeglička kolona koja na kraju prolazi pozornicom kao da nikada neće prestati u dijelu publike proizvede mučninu neugodnog prepoznavanja.
  
  Opredijelivši se za urednu i realističnu naraciju, redatelj Ozren Prohić, omogućio si je upravo takve male, prepoznatljive komentare. Primjerice, u prizorima društvenog života, znači na seoskom trgu ili u gostionici, s jedne je strane mladež, a s druge seniori dnevno-političku situaciju brste uz piće i novinske vijesti koje ih upozoravaju na svjetska zbivanja, ali im nude i odmak, jer „tko vjeruje novinama“. U Prohićevu duhovitom komentar ta se ekipa, u trenutku kada časnik naređuje Židovima da se spakiraju i napuste selo, skriva iza velike plahte napravljene od novinskih stranica.
  
  Rekonstruirajući običaje, primjerice vjenčanja, redatelj naglašava potrebu zajednice za kontinuitetom i održanjem, a realističnosti pridonosi i kostimografija Irene Sušac koja je u bijelo-sivo-crnoj paleti koristila elemente tradicionalne židovske odjeće. Guslač je jedini odjeven u izrazitu boju i to zelenu, kao simbol vječno održive životne snage. Iako se dobar dio radnje odvija u realističnoj scenografiji kuhinje, gostionice, željezničke stanice, nadahnuta Chagallovom slikom Dinka Jeričević dodala je nadrealni element nizom kućica čiji prozori neprestano svijetle.
  
  Već sam napomenula da su u produkciji iskorištene snage svih ansambala riječkog HNK, pri čemu treba reći da, bez obzira što zvijezde privlače publiku, povjerenje domaćima ponekad ima vrlo dobre rezultate. Primjerice, mljekar Tevye, bariton Bojan Šober, i dramska glumica Olivera Baljak kao Golde, njegova žena, izuzetno su dojmljivi u najljepšem ljubavnom duetu mjuzikla. A oboje su s pravom mjerom dozirali i komičnost situacije u kojoj je prikazana Tevyeova lažna noćna mora.
  
  I inače, Šober je vrlo razigran Tevye koji se odlično nosi sa svim nedaćama što ih život pred njega postavlja. Realističan dramaturško-redateljski okvir otvorio mu je mogućnost da naglasi dramske monologe tijekom kojih preispituje vlastite dvojbe oko tradicionalnih modela ponašanja. Međutim, na trenutke kao da ne uspijeva odoljeti duhovitom autorovom tekstu, pa replike izgovara s nešto više smiješka nego što bi trebalo. Odlično se u svojoj ulozi Rusa Fyedke zabavlja i tenor Sergej Kiselev, u gotovo jedinstvenoj prigodi u kojoj je njegov ruski naglasak dobrodošao.
  
  Osim već rečenog što se Olivere Baljak tiče, treba reći i da je uspjela prikazati cijeli raspon emocija koje joj je ponudila uloga majke. Leonora Surian kao kći Hodel, iskazala se i u glumačkim i u pjevačkim dionicama potvrdivši da je mjuzikl njezin žanr. Iako je u cjelini gledano, ženski dio ansambla bio dojmljiviji u svojim izvedbama, vrijedi izdvojiti i vrlo autentičnu kreaciju Biljane Torić. Njena Yente, ugovaračica brakova kao da je jutros, sretnim slučajem, stigla ravno iz Anatevke.
  
  Koreografkinja Snježana Abramović-Milković za plesne je dionice, što ih izvode članovi baletnog ansambla, sretno i spretno ispreplela elemente tradicionalnog sa suvremenim plesom. Međutim, u cjelini plesa je, kad je već mjuzikl u pitanju, premalo. Doduše to se nadoknađuje scenskim pokretom, ali iskazivanje veselja okretanjem kuhinjskog stola ukrug nedostatno je. Ili postaje višak kad se i šank u gostionici, uzrokovan istom emocijom, počinje vrtjeti u krug. Još bismo to dobrohotno mogli protumačiti kao ponavljanje obrazaca ponašanja iz manje u većoj društvenoj jedinici, kada dva od tri udvarača svoje ljubavne songove ne bi izvodili verući se po stablu sred seoskog trga.
  
  Ali sad se već bavim sitnicama. Ako ste kojim slučajem propustili izvedbe Gluslača na krovu na Ljetnoj pozornici u Opatiji slobodno se možete radovati nekoj od izvedbi u riječkom HNK tijekom iduće sezone. Tim više što ćete posjetom kazalištu izbjeći zvučnu kulisu opatijske Ljetne o kojoj se iz sezone u sezonu govori i piše, ali uzalud, jer svi bi svoj dio turističkog kolača. Osim zvukova iz okolice, izvedba u kazalištu bit će vjerojatno pošteđena i dijela zamki što ih je slušateljima u Opatiji pružalo ozvučenje. Bubice su šuškale, uglavnom bile namještene na pjevačke dionice, pa je govor bio ponekad preglasan, ponekad pretih, a ponekad smo čuli i ono što nismo trebali.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 25. lipnja 2012.
  
  HNK Ivan pl. Zajc, Riječke ljetne noći i Festival Opatija
  Jerry Bock
  Guslač na krovu
  dirigent Igor Vlajnić
  redatelj Ozren Prohić
  premijera 20. lipnja 2012.
  libreto Joseph Stein (po pričama Sh. Aleichema), riječi pjesama: Sheldon Harnick, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja: Irena Sušac, koreografkinja Snježana Abramović-Milković, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović, oblikovanje tona Anito Jelović i Sanjin Valić
  izvode: Bojan Šober, Olivera Baljak, Andreja Blagojević, Leonora Surian, Vivien Galletta, Elena Brumini, Miriam Monica, Biljana Torić, Dario Bercich, Saša Matovina, Voljen Grbac, Nenad Vukelić, Anton T. Plešić, Marijan Padavić, Zdenko Botić, Mensur Puhovac, Anđelka Rušin, Marijana Prohaska, Vanja Zelčić, Bruno Nacinovich, Sergej Kiselev, članovi zbora i orkestra Opere te članovi Baleta

Piše: