Treba li mrziti Frljića?

36. Dani satire Fadila Hadžića, Zagreb: Bosansko narodno pozorište Zenica / Internacionalni teatarski festival MESS, Oliver Frljić, Pismo iz 1920., red. Oliver Frljić

  • Bosansko narodno pozorište Zenica / Internacionalni teatarski festival MESS, Oliver Frljić, Pismo iz 1920., red. Oliver Frljić

    Na još jednu originalnu kombinaciju provokativnog političkog iskaza i iznimno inventivnog kazališnog postupka Oliveru Frljiću koji ovdje uz tekst i režiju potpisuje i koncept scene i kostima te izbor glazbe, potaknulo je Pismo iz 1920. Ive Andrića i njegova vizija Bosne toliko slična onome što se danas u toj zemlji zbiva. Predstava se igra na pozornici kojoj se u mračnoj dubini naziru neke cijevi i ugašeni reflektori, a ispred njih su naivistički oblikovane domaće životinje, možda kao znak ruralnosti i zaostalosti, što je u sredini predstave dovedeno do grotesknosti kada protagonisti fingiraju spolni odnos s njima kao konačni dokaz gubljenja svake ljudskosti. U prednjem planu pozornice je velika svjetla ploha na kojoj su u maskirnim uniformama četvorica glumaca Saša Handžić, Adis Mehanović, Enes Salković i Slaven Vidak koje je fizički pripremio Elmin Ahmetović, što je bitan podatak jer interpreti ne pokazuju svoje umijeće stvaranjem karaktera ili cjelovitih osobnosti nego mijenjajući razne uloge dojmljivo djeluju na gledatelja prvenstveno snažnom, nerijetko i agresivnom fizičkom ekspresijom u brzom ritmu.
    Bosansko narodno pozorište Zenica / Internacionalni teatarski festival MESS, Oliver Frljić, Pismo iz 1920., red. Oliver Frljić
    Na početku oni grabe zemlju iz vreće i rasipaju je po „daskama koje život znače“ da bi se tek pri kraju tog njihovog posla vidjelo da su zemljom velikim slovima ispisali „Bosna“. Za vrijeme tog posla među njima postoji ako ne suradnja, a onda barem međusobno uvažavanje. Međutim uskoro počinju sukobi, pa je uz gromoglasan, gotovo dijaboličan smijeh zemlja razbacana, a da slijedi rat pokazuje sljedeći prizor u kojem četvorica protagonista kleče iza predmeta koji asociraju na nadgrobna obilježja na muslimanskom groblju. Potom te predmete uzimaju u ruke i njišu ih u naručju kao bebe, a zatim ih usmjeravaju prema publici kao automatske puške uz glasne zvukove rafala. Ubrzo međutim odjekuju i rafali koji očito dolaze sa suprotne strane, a protagonisti efektno glume višestruko umiranje od te paljbe. Već u tom prvom, neverbalnom dijelu predstave vizualno atraktivnim prizorima i maštovitim režijskim rješenjima Frljić potvrđuje svoju reputaciju jednog od najboljih suvremenih hrvatskih redatelja koji izvanredne uspjehe postiže i u kazalištima susjednih država.

    Drugim dijelom predstave dominiraju prizori ispitivanja i mučenja u kojima protagonisti priznaju zločine koje je njihova nacija počinila u ratu da bi se krivnja konačno ponajviše pripisala vođama koji su jedini izvukli ogromnu materijalnu korist iz posljednjeg rata. To što su četvorica, a ne trojica njih, omogućuje da se uloge izmjenjuju i da postane do kraja očito kako se radi o kazališnom činu. No, da i umjetnost može snositi itekakvu odgovornost pokazuje scena koja slijedi i koja je u Bosni i Hercegovini izazvala niz prijepora, pokušaja zabrane predstave i raznih prijetnji i uvreda. Naime sva četvorica slušaju veliki insert iz monodrame Emira Hadžihafizbegovića Godine prevare koju taj veliki glumac završava proklinjanjem: “Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom, da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela.“ Frljićevi glumci podsjećaju kako je zahvaljujući tome Hadžihafizbegović napravio i političku karijeru, a potom nacionalističku retoriku zaboravio za volju dobro plaćenih angažmana u srpskim, a potom i hrvatskim filmovima.
    Bosansko narodno pozorište Zenica / Internacionalni teatarski festival MESS, Oliver Frljić, Pismo iz 1920., red. Oliver Frljić
    O sukobu između Frljića i Hadžihafizbegovića pisalo se mnogo, ali nigdje nisam primijetio da je netko obratio pozornost na replike koje se nastavljaju na taj prizor. Jedan od protagonista kaže da i oni igraju u Beogradu, a drugi se bez pretjerane uvjerenosti ispričava kako oni to rade da bi pokazali istinu. Već to je znak da predstava koja savršeno funkcionira kao izvanredno politički angažirano kazalište u formi sjajnog scenskog plakata ipak nije tako jednoznačna kako na prvi mah djeluje i da je Frljić potpuno svjestan manipulacijskih postupaka vlastitog scenskog prosedea te da na to i sam izravno upućuje ostavljajući gledatelju mogućnost da to shvati ili kao autorovu svijest o vlastitoj nemoći oblikovanja istine u teatru ili njegovo možda i egomansko naglašavanje osobnog kazališnog čina.

    Tome služi i na programskom listiću predstave otisnuta Riječ redatelja koja započinje ovako: „OLIVER FRLJIĆ (otvoreno laže): Vratiti se u Bosnu nakon što sam je napustio u aprilu mjesecu 1992. bilo je kao vratiti se u paralelnu stvarnost.“ To provocirajuće naglašavanje lažnosti vlastitog iskaza dovodi i do potrebe da gledatelj preispita i na istom mjestu ispisano Frljićevo objašnjenje njegovih motiva u stvaranju predstave Pismo iz 1920. „Scenska Bosna koju sam tijekom rada na ovom projektu stvorio pokušava konkurirati ovim dvjema Bosnama – onoj Andrićevoj i onoj stvarnoj. Ne znam u čemu bi im trebalo konkurirati, u svom užasnosti ili kao alternativa užasima tih dvaju Bosni. Ali to su već pitanja na koje odgovore može dati samo predstava sama.“ Nedvojbeno je ipak da je Frljićeva predstava komplementarna i Andrićevoj i suvremenoj Bosni, subjektivna slika koja je rađena s namjerom da nikoga ne ostavi ravnodušnim.

    O tome svjedoči i završetak scenskog Pisma iz 1920. u kojem četvorica protagonista iz rasute zemlje opet oblikuju riječ Bosna, ali je sada proscenij na kome se oni nalaze zatvoren stupovima i ogradom od bodljikave žice koji u trenutku kada protagonisti skidaju gornje dijelove uniforme počinje izrazito nalikovati najčešće reproduciranijoj fotografiji iz rata u Bosni i Hercegovini – onoj zatočenika srpskog logora Omarska iza iste takve žice. Tada se svjetla gase, a nakon njihovog ponovnog paljenja i prilično dugog aplauza kojem se ipak nisu pridružili svi gledatelji pozornica ostaje prazna i glumci se ne pojavljuju za poklon. Na kraju se pale reflektori iz dna pozornice usmjereni ravno na gledatelje i u tom zasljepljujućem svjetlu čuje se Frljićev glas s vrpce koji govori kako je Bosna zemlja mržnje i da je on došao zaraditi na njenoj muci, te da se nada da će gledatelji predstavu mrziti, jer da puno više voli da mu predstavu mrze nego da se publike uopće ne dotiče. Ta je izjava o samom sebi vjerojatno još negativnija no njegov stav prema Hadžihafizbegoviću, no u svemu tome treba se sjetiti da se Frljić i inače često virtuozno poigrava odnosom prema istini i laži u okviru scenskog djela, te da je upravo na tome utemeljena njegova predstava Mrzim istinu, jedno od najboljih scenskih ostvarenja koje sam vidio u posljednjih desetak godina.

    Uz to ma koliko da je za Pismo iz 1920. bitan odnos prema bosanskoj stvarnosti ili Andrićevom tekstu ipak je baš predstava punog naziva Nije to bilo tako! Oliver Frljić mrzi istinu najbitniji korelat ovom novom komadu, jer je jedna od mnogih njenih značenjskih razina i vrlo personalizirano viđenje bosanske tragedije kroz osobne sukobe i odnose članova obitelji i to njegove vlastite (oca, majke i sestre) koje je Oliver Frljić kao šesnaestogodišnjak napustio, izbjegavši 1992. iz rodne Bosne u Hrvatsku. U suodnosu s tom prethodnom predstavom otkriva se koliko je Frljić daleko od jednodimenzionalnosti koja je snažno istaknuta u Pismu iz 1920. i kako i ova predstava proširuje slojevitost značenja prethodne i njenog efektnog oblikovanja odnosa između istine i laži, privida i stvarnosti, te umjetnosti i života. Zato i ova predstava koja zasigurno može podijeliti publiku predstavlja bitan prinos iznimnom opusu izvanredno zanimljivog kazališnog autora.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. lipnja 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec