Živjeti za sadašnjost

15. FAKI, Festival alternativnog kazališnog izričaja, Zagreb, 24. – 27. svibnja 2012.: Studentsko kazalište Ivan Goran Kovačić, Zagreb, Nostalgia, red. Renata Carola Gatica

• 
  
  „Putovanje nastavljamo sami. Ostavite sve, oslobodite se! Moramo oprostiti, moramo si oprostiti, moramo se oprostiti, oprosti, oprosti, oprosti...“ – poanta je predstave atmosfere afirmiranog amaterskog Studentskog kazališta Ivan Goran Kovačić iz Zagreba. U 65 minuta igranja sa svjetlošću i glazbom balada, na španjolskom i portugalskom jeziku, nasilnom iživljavanju nad dječjim lutkama, bacanjem osobnih fotografija iz prošlosti i gomilanjem kofera po scenskom prostoru, glumci su uvjerljivo dočarali atmosferu samoće, odbačenosti i grizodušja, emocije koje svatko od nas osjeti barem jednom u životu.
  
  Nostalgia je nastala kao produkt niza pojedinačnih improvizacija u kojima je redateljica Renata Carola Gatica provocirala izvođače da se snađu u područjima u kojima se neki još nisu okušali. A oni su dokazali emocionalnu glumačku zrelost. I to kakvu! Lea Đido i Tanja Radović zadivile su odličnim pjevačkim sposobnostima, dok ostali, Zrinka Antičević (voditeljica kazališta), Dean Krivačić, Dinko Vujević i Marko Movre, izvrsnim emotivnim figurama i scenskim pokretima. Stoga ne čudi što je Movre nagrađen za najbolju mušku ulogu na 52. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera. Izvedbu je svojim umijećem na gitari popratio Velimir Kačurov. Ansambl je zajedničkim snagama predstavu podigao na višu razinu i opravdao je nagrađen za najbolju predstavu u cjelini na 16. festivalu zagrebačkih kazališnih amatera.
  
  Prostor Medike, u kojem je predstava postavljena, upotpunio je mračnu i nostalgičnu atmosferu predstave, podsjetivši još jednom na sve ono što nam nedostaje, a što smo nekada imali. Na crnoj je podlozi domišljato postavljen manji broj rekvizita; žarulje, red drvenih stolaca te jedna vješalica za garderobu, sugerirajući nam kako je riječ o čekaonici. Šest glumaca pirandelovski ulazi u taj prostor, u kojem nitko od njih ne zna zašto su tu ni kada će, kako i kamo dalje. Milozvučne balade, čije se izvođenje naplaćuje, izazivaju međusobnu sućut likova predstave nad njihovim problemima i patnjama. Unatoč tome, prekid veze, napuštanje prijatelja, djeteta, ljubavna bol, osjećaji žaljenja i krivnje, prikazani su kao jadi koji se tiču svakoga od nas i zato iz njih moramo izroniti sami.
  
  Koferi, simboli tereta prošlosti, daju naslutiti kako je riječ o putovanju. To je putovanje unatrag, u prošlost, u djetinjstvo i mladost što nam sugeriraju dječje lutke, a s kojima se glumci nasilno obračunavaju tijekom same izvedbe. Ali, to je možda i zadnje putovanje u životu, u kojem smo shvatili sve svoje pogreške, postali jednaki pred Bogom i odlučili se pomiriti sa prošlošću, oprostiti sebi i drugima: „Oslobodite se svih materijalnih stvari! Pogledajte! Opipajte! Pomirišite! Oprostite se od njih! Oslobodite se! Oslobodite se!“. I sam čin preodijevanja pokazuje nam da se glumci rješavaju bremena izblijedjelih, prošlih uspomena, otvarajući put istini i praštanju. Poneka nijema slika poput sinkroniziranog disanja te scene udvostručavanja glasova otvaraju prostor za poistovjećivanje – dopuštaju nam osjetiti bol, samoću, napuštenost, patnju, grizodušje, nostalgiju.
  
  Kako se predstava ne bi pretvorila u žalopojku, ansambl je izveo i nekoliko humorističnih situacija na tragu groteske koje su postavljene kao kontrapunkt prevladavajućoj tmurnoj atmosferi. Na primjer, u sceni nasilnog obračunavanja s dječjim lutkama, gotovo nalik borbi u ringu, istaknuo se Dean Krivačić. Tim se činom simbolično pokušao odriješiti svoje prošlosti.
  
  Poetičan tekst koji su izgovarali između pjesama na stranom jeziku, napisali su sami glumci. Tako su osim zavidnih vokalnih sposobnosti, pokazali kako imaju smisla i za dramaturgiju i humor. Svojim su primjerom veseloj redateljici iz publike, koja je ushićeno pratila svaki njihov pokret i glas, bili i te kako na ponos. Na samom kraju izvedbe, poučili su nas: „Čovjek je zaglavljen u prošlosti. Prošlost je realna i neponovljiva, jer svaka je sadašnjost već prošlost, a svaka je prošlost, bez obzira iz kojeg trenutka je promatramo.“ Samo živjeti za sadašnjost, složili bismo se, znači živjeti svoj život.
  
  © Andreja Rambrot, KAZAIŠTE.hr, 28. svibnja 2012.

Piše: