Izlog kao ogledalo

Zagrebačko kazalište mladih: Nataša Rajković i Bobo Jelčić, Izlog, red. Nataša Rajković i Bobo Jelčić

• 
  
  Opsesivna tema Nataše Rajković i Bobe Jelačića – odnos između stvarnosti i teatra – još jednom je dobila svoje uspješno dramsko uprizorenje. Samo, ovoga puta scenu zamjenjuje – ulica! Daske su se transformirale u asfalt, pozornica se preselila na cestu. Ovo zvuči kao povratak renesansnoj tradiciji scenskog prostora na otvorenom, ali je posrijedi nešto sasvim drukčije. Izlog koketira s uličnim performansom, jer se predstava izvodi na pločniku zagrebačke ulice, dok gledatelji sve prate iz izloga napuštenog dućana. Kao scenografija poslužio je semafor na raskrsnici, kontejner gradske čistoće i parkirani automobil. A statisti postaju – prolaznici. Glumci su se mimoilazili sa slučajnim prolaznicima, komunicirali s njima, stapali se u ulični ambijent do te mjere da je često bilo nejasno tko tu zapravo glumi, a tko se slučajno tu zatekao. Publika je bila u blagoj nedoumici dobar dio predstave, što nikako nije znak slabe glume. Upravo suprotno! Glumački ansambl, sačinjen od pripadnika različitih dobnih skupina (od bebe do bake), uspješno je dočarao raznolikost ulice, brujanje i atmosferu grada, spontanost, prirodnost. Komad svakodnevnog života izložen je gledateljima.
  
  Ipak, vizura gledatelja je planski sužena. I u tehničkom smislu – vidokrug je omeđen staklenim izlogom kroz koji se sve promatra, ali i u jednom dubljem smislu. Zaključani u izlogu, krojimo vlastitu predstavu o licima koje naziremo kroz zaprljano staklo, sastavljamo svoju viziju njihovih putanja, prisluškujemo ih i prosuđujemo. Kao što često i u životu činimo promatrajući ljude kroz veo vlastitih znanja o svijetu, predrasuda i navika. Nekoliko nagovještenih priča koje su izvedene, a prvenstveno priča o svatovima i mješovitom (hrvatsko – srpskom) zaljubljenom paru, samo ukazuju na to da su perspektive promjenjive, relativne.
  
  U tom smislu bi i svaka moguća zamjerka koja bi se mogla uputiti predstavi imala svoje protuopravdanje u činjenici da predstava tematizira tek mali isječak iz života. Nepotpun i nedorečen. Iz mnogobrojne glumačke družine treba svakako izdvojiti mladog glumca s nekom vrstom rezonerske funkcije, posredničke uloge između fikcije i stvarnosti. Uspješna recepcija izvedbe omogućena je posredstvom njegove sugestivne glume.
  
  Ono što je posebno zanimljivo i provokativno u ovoj neuobičajenoj predstavi samo je gledalište, na koje i naslov komada eksplicitno upućuje. Ne samo da su glumci izašli na cestu, na otvoren prostor, prožet nekazališnim i nepredvidivim obilježjima i stopili se s običnim svijetom ukazujući na nerazdvojivost i prožimanje ta dva elementa, nego su i gledatelji, zadržavajući svoju ulogu promatrača, ipak postali i promatrani. Postavljeni u izlog kao eksponati, svjesni svoje izloženosti postaju dio predstave. Dvostruko je poigravanje s idejom svakodnevnog života kao predstave. Prepliću se režirane dionice sa spontanim upadima i reakcijama slučajnih prolaznika, ali i kazališna publika dobiva svoju vlastitu publiku. Staklo izloga poslužilo je kao kazališna rampa, ali i kao svojevrsno ogledalo. Svi imamo i igramo svoje uloge. Radoznale i zbunjene poglede neupućenih prolaznika privlačilo je četrdesetak disciplinirano poredanih gledatelja koji s ozbiljno i vrlo pozorno gledaju van.
  
  Kolikogod fascinantan bio prizor na cesti, u realnom izlogu događalo se nešto možda još intrigantnije – svi su igrali istu ulogu. Dok su, ozbiljni i fokusirani, promatrali izloženu mješavinu insceniranog i spontanog života, gledatelji su u isti mah i sami bili izloženi promatranju. Glumci koji pokušavaju ući u gledalište, tvrdeći da je to njihovo mjesto, upućuju nas na činjenicu da je čitava predstava ne samo izvedena za publiku, nego i da publika neposredno u predstavi sudjeluje. Eksplicitno nam ukazuju na to da je izlog s obje strane rampe. Svi smo izloženi pogledima i prosudbi.
  
  Na prvi pogled se čini vrlo smjelo izložiti se nepredvidivim reakcijama prolaznika, gradskog prometa, vremenskim prilikama,... Vjerujemo da je redateljski par računao baš na taj element spontanosti, ali i na glumačku vještinu improvizacije (neophodnu u ovakvom tipu teatra) koji je predstavi dao živost i ne samo mogućnost nego i neminovno jedinstvenost svake izvedbe. Izlog je unikat koji će vas potaknuti da razmišljate kako gledate druge, ali i kako drugi vide vas.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 1. lipnja 2012.
  
  Nataša Rajković/ Bobo Jelčić
  Izlog
  redatelji Nataša Rajković/ Bobo Jelčić
  premijera: 8. lipnja 2010.
  kostimografija: Zagrebačko kazalište mladih, asistentica redatelja Ana Suntešić, fotografija Demirel Pašalić, grafički dizajn Roberta Bratović i Nina Bačun
  izvode: Jerko Marčić, Zlata Huljev Biondić, Đurđa Biondić, Nenad Borović, Maja Bosnić, Vjekoslav Domini, Zvonimir Drenški, Zdenka Gender, Slavica Hruškar, Silvija Hruškar, Krešo Hruškar, Vesna Kobeščak Mijalić, Slavko Mijalić, Rajka Petrinović, Petra Pokrovac, Grga Pokrovac, Marija Poturić, Želimir Sappe, Alemka Sappe, Mladen Šoštarić, Katarina Vukadin

Piše: