Hogwarts na domaći način

Zagrebačko kazalište lutaka: Siniša Bahun, Škola za superjunake, red. Ivan Kristijan Majić

• 
  
  Otkako je dječak s okruglim naočalama i znakom munje na čelu postao sudrug u odrastanju stotina tisuća djevojčica i dječaka širom svijeta, čarolije su ponovno ušle u modu. Domaću inačicu Hogwartsa, popularne škole za vještičarenje i čarobnjaštvo u kojoj pustolovno odrastaju Harry Potter i njegovo društvo, na scenu Zagrebačkog kazališta lutaka postavio je Ivan Kristijan Majić. 
  
  Tekst mladog dramskog pisca Siniše Bahuna vodi nas u školu za superjunake, mjesto gdje se oni već prirodno nadareni uče kako ovladati natprirodnim moćima. I svi su tu super (nemoguće brzo trče ili su nevjerojatno snažni), osim malenog Luke, koji je, eto, samo vrijedan i pametan. Nije, doduše, jasno kako se on uopće u takvoj školi našao, ali sve što dalje slijedi posve je u skladu s očekivanjima: ostali učenici mu se rugaju a učitelj ga podržava, on je jadan i zbunjen sve dok ne sleti leteći tanjur s jednim zločestim ‘malim zelenim’, što Luki daje priliku da ni više ni manje nego – spasi svijet.
  
  Priča ponavlja opća mjesta srodne literature, a od banalnosti je povremeno spašava duhovita replika. Demonstracija snage pameti trebala bi, čini se, biti dvostruko edukativna – prvo jer pokazuje da su oni koji uče pravi superjunaci, a drugo, jer Luka koristi tehničko znanje da pobijedi strašnog vanzemaljca (magnetom uspije unerediti bazu podataka stroja u službi svemirca). Rasplet je simpatičan, opasni napadač na Zemlju otkriva se kao zalutalo dijete po koje stiže ljutita (i ogromna) majka.
  
  Lutke Nede Ilijević daju dobru vizualnu karakterizaciju likova i fino su pokretne. Osobito je uspjela lutka svemirca jer se ponad zelene, kako superjunaci kažu, „graškolike“ kugle nalaze samostalne oči. One se pokreću u svim smjerovima, imaju kosu (ili jako bujne trepavice?), pa u rukama animatora Branka Smiljanića uspijevaju izraziti široku lepezu i emocija i namjera, a i izazvati više nego jedan smijeh. 
  
  I ostatak glumačkog ansambla pokazao je finu animacijsku vještinu. Mega-Iva se u rukama Katarine Perice kreće kao od brda odvaljena pa ju, premda je sitna, doživljavamo kao nadnaravno snažnu. Hrvoje Perc bez problema igra čak dva superjunaka, jednog hiper-brzog a drugog ultra-letećeg. I dok oni prikladno ostaju u okvirima očekivanih tipova, Marina Kostelac je Luku odigrala nešto malo kompleksnije, kao simpatičnog štrebera kojem nedostaje samopouzdanja. 
  
  Mladi redatelj Majić predstavio se lani zagrebačkoj publici na sceni istog kazališta s ne do kraja dorađenom ali lutkarski zanimljivom Kravom na mjesecu, zbog koje smo se ponadali da će nastaviti istraživati i igrati se medijem. Međutim, u Školi za superjunake odlučio se, u suradnji sa scenografom Sašom Zecom, za niz sasvim jednostavnih scenskih rješenja. Dok animatori lutke vode po dugačkom povišenom podiju ispred sebe (u pojednostavljenoj varijanti tradicionalne japanske bunraku tehnike), iza njih se projicira ono što bismo mogli nazvati scenografijom – vidimo šarene građevine koje malo podsjećaju na grad profesora Baltazara, a sve te boje nestaju kad vanzemaljac zavlada svijetom. 
  
  U projekcijama se povremeno pojavljuju i kratki crteži i/li stripovi, poput prezentacija onoga o čemu likovi taj čas govore, što je lijepa ideja, i zanimljiva i duhovita, ali je u predstavi nedovoljno zastupljena a i nije pažljivo provedena. Crteži se, naime, pojavljuju na samo par mjesta, što je šteta, jer su i zgodni i zabavni, a i onda kad se pojave, tretirani su kao da nisu osobito važni – traju samo trenutak i onda ih već nema, tako da ih jedva uspijemo uhvatiti. 
  
  Zbog toga predstava ostaje izrazito verbalna. Veliku većinu informacija dobivamo iz govora i razgovora likova, što u pravilu nije dobra preporuka za lutkarsko kazalište. Škola za superjunake tako se isuviše uklapa u sivu prosječnost slabo ambicioznog kazališta za djecu: priča koristi super-poznate motive uz par edukativnih mamaca za one koji dovode djecu u kazalište, a živahnost se postiže songovima što se nižu u pravilnim razmacima; lutke puno pričaju i tek su rijetki trenuci scenski efektno riješeni. Solidna animacija i zanimljiva lutka svemirca ključni su aduti zbog kojih se predstava ipak prilično lako gleda. 
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 12. svibnja 2012.
  
  Siniša Bahun
  Škola za superjunake,
  redatelj Ivan Kristijan Majić
  premijera 11. svibnja 2012.
  lutke Neda Ilijević, scenografija, strip i animacija Saša Zec, glazba Darko Horvat, koreografija Đurđa Kunej, svjetlo Igor Matijevac
  izvode: Marina Kostelac, Hrvoje Perc, Katrina Perica, Branko Smiljanić

Piše: