U raljama kapitalizma

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti. br. 60/61, ur. Marko Kostanić, Centar za dramsku umjetnost, 2011./2012.

• Usprkos temeljnom određenju časopisa za izvedbene umjetnosti koji se etablirao pružajući kritičku i teorijsku podršku uglavnom marginaliziranim područjima umjetnosti, posljednji broj Frakcije temelji se na promišljanjima i analizama recentnih društveno-političko-gospodarskih mijena i njihovom izravnom utjecaju na cjelokupno područje umjetnosti, kulture i obrazovanja. Iako je razina svjesnosti o sveobuhvatnoj financijskoj problematici u društvu i više nego visoka, uredništvo je, i to s pravom, zaključilo da je istu potrebno održavati raspravama i promišljanjima, što je i rezultiralo tematskim brojem pod naslovom Umjetnički rad u doba štednje.
  
  Kroz devet članaka srodnih nazivnika, autori iz različitih područja umjetnosti, kulture i obrazovanja, progovaraju o političkom stanju, ekonomskoj logici javnih financija, uzrocima i posljedicama pristupanja Europskoj uniji, suvremenom kapitalizmu, krizi te poziciji radnika i javnog dobra u i izvan umjetnosti. Tekstovi su dodatno obogaćeni vizualnim rješenjima kojima se apostrofiraju teme u tekstovima (poput fotografija Željka Rohatinskog, Ive Sanadera, važnih teoretičara poput Borisa Groysa, Xaviera le Roya, projekata koji se spominju u tekstu...), a kao što je i uobičajeno, svaki tekst sadrži i prijevod na engleski jezik što je pohvalno, međutim kod nekih se autora teško oteti dojmu da su zbog istog bili prostorno ograničeni u iznošenju i dokazivanju svojih teza. Jedini problem s kojim bi se uredništvo u budućnosti moralo ozbiljnije pozabaviti je primjerenija lektorska obrada tekstova jer su pravopisne pogreške, uporaba srbizama i rečeničnih struktura koje ne odgovaraju hrvatskom jeziku (pri tome se ne misli na tekstove inozemnih autora) za bilingvalan časopis koji se bavi umjetnošću i kulturom te predstavlja teorijsku i kritičku misao o umjetnosti i kulturi u Hrvatskoj i izvan nje – nedopustive.
  
  Uvodni tekst u problematiku, Mislava Žitka Mjere štednje: napomena o krizi eurozone, na informativan, suvisao i jasan način pregledno izlaže povijest nastanka krize te rasvjetljava ulogu zakulisnih igara država i banaka koja mu je pridonijela. Analizirajući postupke političkih moćnika u zemljama naprednog kapitalizma i njihove pogrešne postupke, autor postupno otkriva i načelne probleme Europske unije – strukturne slabosti (ograničavanje vlastitog oblikovanja monetarne i fiskalne politike članica, jednostranu devalvaciju valute...). U zaključku teksta autor upozorava na štetnost trenutnih ekonomskih programa (u kojima novac pripada pojedincima, a rizici poslovanja prelamaju se na leđima radnika) i inzistira na uvođenju novih, alternativnih. Zanimljivo bi bilo u budućnosti vidjeti i autorova promišljanja i prijedloge tih novih programa koje traži, ali o njima ne govori u tekstu.
  
  U sličnom tonu o posljedicama neoliberalizma i radu nastavlja i Stipe Ćurković (Heteronomija rada/autonomija estetskog) pokušavajući dokazati potrebu za primjenom širenja principa neovisnosti i slobode umjetničkog rada na cijelu sferu društva za razliku od uvjetovanog i najamnog rada koji dominira današnjim društvom. Ćurković prvotno rekonstruira, poglavito uz pomoć Marxa, različite etape položaja radnika unutar društva prikazujući promjene u organizaciji i restrukturiranju rada, koje su dovele do današnjeg stanja – prelazak radnika iz neovisnosti u potpunu ovisnost. Činjenično i dokumentaristički potkrijepljen, prvi dio predstavlja podugačak, ali zanimljiv i bolno istinit uvod u kratku analizu i dokazivanje teze kako je autonomija estetskog zapravo samo prikrivena reakcija na uspon heteronomne logike kapitala. Također zaključuje i da je njeno konstituiranje u smislu autonomne sfere koja se temelji na slobodnom radu, a istovremeno je izolirana i ekskluzivna od društva koje se temelji na najamnom radu zapravo utopija u kojoj se pokušava očuvati izgubljeni pojam slobodnog rada.
  
  Analogan prethodnima je i tekst Maria Kikaša Iščekujući kraj društva kreativnosti i znanja: paralelizmi tranzicijske kulturne i obrazovne politike. Progovarajući o kapitalističkom prodiranju i ugroženosti svih razina društva, pa tako i umjetnosti i obrazovanja, pod zajedničkim nazivnikom eurointegracija (čitaj privatizacija javnog sektora), autor rasvjetljava naslijeđeni nered u kulturi i obrazovanju – plodno tlo za nametanje europskih direktiva u obliku bolonjske reforme i Strategije kulturne politike čiji je jedini cilj oslobađanje kulture i obrazovanja od ovisnosti o javnim financijama. Želeći ukazati na naivnost i neinventivnost kojom se područja umjetnosti bore protiv mainstream politike, Kikaš svoje teze potkrjepljuje i primjerima – Mreža neovisnih kazališta koja se zbog manjeg obima financiranja iz javnih fondova okrenula artikulaciji na tržištu i poistovjećivanja umjetničkog procesa s robom. Upravo tim primjerom izražava najveću brigu za neovisne scene, koje u borbi za neovisnost podliježu kapitalističkom pressingu i gube svoj prvotni smisao postojanja. Iako je autor svoje teze dokazao i potkrijepio primjerima nije sve tako crno-bijelo. Autor je u radu ponudio i nekoliko šturih primjera neovisnih scena koje zasad odolijevaju komodifikaciji, ali se nažalost nije detaljnije posvetio analizi načina njihova funkcioniranja kao kontrapunkt navedenom.
  
  Boris Postnikov (Kultura: medijska tranzicija) govori o književnosti u svjetlu tranzicijskih promjena i recesijskih posljedica te progovara o javnom devaloriziranju kulturno umjetničkog rada kroz estradizaciju medija pozivajući na obranu kulture i umjetnosti. Analizirajući suvremenu kulturpesimističku retoriku ne odriče joj pravo u prozivanju štednje kao izravnog krivca za izmjenu kompetentnosti i stručnosti s površnosti i redukcionizmom, ali i ukazuje na njene previde kroz zanemarivanje razlike između javnih i privatnih medija, probleme s neselektivnosti financiranja javnih medija i interesnu korumpiranost sustava. Prokazujući previde, Postnikov navodi i primjere estradizacije poput eliminiranja ili marginaliziranja književne kritike te nedostatak kritike usmjerene na monopol pojedinih autora poput Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu.
  
  Zanimljiv je i izvoran znanstveni rad Artikulacija umjetnosti open sourcea i predmet postmedijske situacije Borisa Čučkovića. Radi se odabranim dijelovima njegove disertacije iz 2011. godine u kojem ukratko predstavlja novi teorijski model kulturnog predmeta koji bi se koristio kao analitičko oruđe za razumijevanje specifičnosti postmedijske situacije i to na primjeru umjetnosti otvorenog koda (open source – termin preuzet iz računalnih znanosti koji označava softver čiji je originalni izvorni kod učinjen dostupnim bez naknade i može se dalje slobodno distribuirati i mijenjati). Predlažući formulu za razumijevanje i analizu suodnosa kulturnog predmeta, izvršitelja, izvora i proizvodnog procesa, Čučković nudi model izvora i izvršitelja kao mogućnost diferencijacije unutar kulturnog predmeta u postmedijskoj situaciji, navodeći kako je kod tradicionalnih kulturnih predmeta ta diferencijacija nemoguća. Osim izvorne znanstvene vrijednosti, rad otkriva i praktičnu vrijednost u obliku rješenja protiv komodifikacije umjetničkih djela – sve dok su izvori javno i besplatno dostupni smanjuje se razmjenska vrijednost djela. Šteta što ovaj rad nije obimom veći jer bi bilo zanimljivo vidjeti daljnja promišljanja autora, ako ih ima, poput stava o valorizaciji takvih djela, izoliranju iz društva i autonomiji (teze o autonomiji estetske sfere iz rada Stipe Čurkovića), ali i moguće buduće reakcije umjetnika u pitanju na marginaliziranost. Bi li joj odoljeli ili bi se na kraju priklonili tržišnoj utrci i estradizirali kao u tekstu Borisa Postnikova.
  
  O daljim posljedicama mainstream politike govori i Tomislav Medak u kratkom tekstu Open institutions i reforma kulturnog sistema. Temeljeći svoj tekst na diskrepanciji u financiranju institucionalnih i izvaninstitucionalnih umjetničkih formi, Medak donosi uglavnom poopćene primjere problema s kojima se susreću izvaninstitucionalne forme, a na kraju nudi pomalo površno rješenje, bez pravog objašnjenja, u transformaciji postojećih institucija i otvaranju novih javno-civilno-društvenih oblika partnerstva. Ana Vujanović (Država protiv javnog dobra: ekonomska politika rezanja i politička ekonomija suvremene umjetnosti) progovara o političnosti u umjetnosti, događanjima u društvu koje su dovele do različitih shvaćanja i tumačenja političnosti te uzroka ugroženosti umjetnosti i kulture koristeći pri tome primjer iz područja performansa kako bi dokazala da političnost umjetnosti danas ne postoji bez ekonomskog temelja, a da je sve zajedno nužno povezano politikom. U drugom dijelu svog teksta autorica se osvrnula i na funkcioniranje institucionalnih i izvaninstitucionalnih umjetničkih formi na beogradskoj sceni objašnjavajući načine preživljavanja jednih i upadanje u zamku mainstream politike drugih.
  
  Goran Pavlić (Štednja kao estetska kategorija) dokazuje kako je borba za autonomiju umjetničkog polja od svojih početaka bila borba za dodjeljivanjem javnih sredstava pa je samim time i ekonomizacija kulturne sfere plodno tlo našla upravo u umjetničkom polju i prije recentnih krizno-recesijskih događanja. Nadovezujući se na tematsku odrednicu časopisa Goran Sergej Pristaš (Papirnato znanje) progovara o potrebi za znanjem u umjetnosti, naglašavajući probleme koji iz toga proizlaze poput činjenice da se umjetnici počinju baviti teorijom, a znanost umjetničkom produkcijom i kreativnošću, a pri tome niti jedno niti drugo ne funkcionira u potpunosti. Kao najproblematičnije područje istog navodi ples koji se s jedne strane zagušen teorijom, a s druge strane ne postoji na primjer niti jedan program akademske edukacije koreografa.
  
  Iako bi se općenita atmosfera tekstova mogla svesti na zajednički nazivnik crnila i pesimizma (što odgovara trenutnoj atmosferi u državi), ne treba sve gledati tako crno. Umjetnost, obrazovanje i kultura opstali su u najtežim trenutcima čovječanstva (sjetimo se samo primjera rada kazališta u Londonu za vrijeme nacističkih bombardiranja, pa i osječkog kazališta u Domovinskom ratu), postoje danas, a postojati će i dalje, a sveprisutna kriza neka bude poticaj svima nama da udvostručimo napore u očuvanju najvrednijih područja društva. Predstavljajući kritičko-analitička promišljanja o položaju umjetnosti i srodnih područja u uzburkanim vodama financijske nesigurnosti suvremenosti, autori iznose mišljenja potkrijepljena činjenicama, referentnom literaturom, analizama, polemiziraju i zaključuju te ih povezuju s trendom apsolutne komodifikacije svih razina društva, kao posljedice neoliberalističkih tekovina. Odabirom teme i pristupom Frakcija se ne obraća samo uskom sloju zainteresiranih čitatelja, nego krug potencijalnih čitatelja širi na sve razine društva istupajući u obranu cjelokupnog polja javnog dobra.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 25. svibnja 2012.

Piše: