Umjetnost u kazalištu i izvan njega

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 47/48, Hrvatski centar ITI, 2011.

• Aktualni dvobroj časopisa Kazalište u načelno prepoznatljivoj strukturi donosi veliki broj tekstova tuzemnih i inozemnih autora iz različitih područja umjetnosti s izvedbom i kazališnim prostorom kao zajedničkim nazivnikom. Početne stranice su po ustaljenoj shemi rezervirane za analitičko-kritičke osvrte. Mira Muhoberac (Kralj Edip – Dubrovačke ljetne igre 24. kolovoza 2011.) u svom tekstu vješto nas vodi kroz povijest izvođenja grčkih tragedija u Dubrovniku kao uvod u analizu premijere, apostrofirajući važnost odabranog lokaliteta za izvođenje. Posebnu pažnju autorica posvećuje glumačkom ansamblu detaljno analizirajući glavnu ulogu Mislava Čavajde. Lucija Ljubić (Moj sin samo malo sporije hoda – Zagrebačko kazalište mladih 26. studenog 2011.) u iscrpnom se tekstu podjednako osvrće na sve elemente izvedbe (dramatičara, radnju, dramaturgiju, režiju, podjelu, kostime, scenografiju, glumačku izvedbu...) čime tvori logičnu i smišljenu cjelinu te daje cjelokupnu sliku izvedbe. Posljednji autor rubrike, Matko Botić (Prolazi sve – Dramsko kazalište Gavella 7. siječnja 2012.) svoj tekst temelji ponajviše na dramaturškoj analizi i pohvalama Frljićevoj poetici i redateljskim zahvatima, a pri tome se samo ukratko osvrće na glumačke kreacije, dok ostale elemente niti ne spominje.
  
  Rubrika S povodom u tekstu Tri autora NOVE teatarske realnosti Bojana Munjina u sličnom se tonu, međutim ukratko i više pregledno bavi gostujućim predstavama u Zagrebu: Rođeni u YU u režiji Dine Mustafića, Jugoslavensko dramsko pozorište, Elijahova stolica u režiji Borisa Liješevića, Jugoslavensko dramsko pozorište i Otac na službenom putu u režiji Olivera Frljića, Atelje 212. Munjin ih koristi kao primjere predstavnika zaokreta u kazališnoj praksi (dominantno mlađih autora) kroz teme suočavanja s nedavnom prošlošću u kojima se odstupa od klasičnog dramskog teksta.
  
  Nadalje, Jana Dolečki upoznaje čitatelje s poetikom prvog romskog kazališta (Suno e romengo) u Europi na području Novog Karlovca, a Katarina Kolega progovara o suvremenom cirkusu koji isprepliće tehnike s plesom, vizualnim umjetnostima i novim tehnologijama te vještine stavlja u službu prenošenja poruka publici i oblikovanja svojih ideja. Predstavljajući Sedmi festival novog cirkusa, Katarina Kolega kroz predstave Na putu i C8H11NO2 približava poetiku suvremenog cirkusa i upoznaje čitatelja s metaforičkim podtekstom kroz koji predstave progovaraju. Međunarodna scena (Kineska scena) donosi informacijsko zanimljiv prikaz u kojem saznajemo osnovne informacije o promjenama, odnosima te položaju dramatičara i kritičara u kineskom suvremenom kazalištu iz razgovora Jasena Boke i Janice Sze Wan Poon, kineske spisateljice, redateljice, glumice i kritičarke.
  
  Središnji temat Umjetnička izvedba i aktivizam progovara o teatru aktualnosti i aktivizmu kao tendencijama kojima se hrvatska umjetnost u nekoliko posljednjih godina sve češće okreće. U njegovom sklopu Aldo Milohnić se u tekstu Artivizam bavi eksponiranim primjerima „alterglobalističkih“ pokreta u Sloveniji na primjerima akcija Udruženo lišće i Zbris, usko vezanih za političku situaciju 2003. godine. Miholčić dubokom analizom dviju akcija detaljno opisuje njihovu metodologiju, ali i širi svoj korpus i polemizira o razlozima posezanja političkih intervencionizama za kulturnomanifestativnim tehnikama, statusu aktivista kao umjetnika, položaju aktivista prema zakonu te opasnostima iznimaka koje nastaju kada sustav zahvati „sigurnosna panika“.
  
  U nastavku temata Iva Nerina Sibila u tekstu Ples i aktivizam povlači paralelu aktivizma s plesom stavljajući naglasak na kritičku artikulaciju i usmjerenost na društveno djelovanje recentne hrvatske plesne scene, izjednačavajući njenu borbu za opstanak s trajnim aktivizmom. Autorica osim polemike donosi i sažeti vertikalni i horizontalni presjek razvoja različitih inozemnih i tuzemnih pojedinaca i skupina (Isadora Duncan, Laban, Wigman, Graham, The Workers Dance League, Maga Magazinović, Mirjana Janeček, Vera Milčinović Tashamira, Milana Boroš, Irma Omerz, Selma Banich i mnogi drugi) koji su svojim djelovanjem omogućili postojanje i djelovanje plesnog aktivizma.
  
  Temat se nakon teorijsko znanstvenih tekstova nastavlja u sličnom tonu, međutim s dodatkom osobnog iskustva pa zadarska multimedijalna umjetnica i predavačica na UMAS-u Sandre Sterle (Aktivizam i performans u Splitu) na pregledno-dokumentaristički način pruža uvid u djelovanje splitskih performera, ali iz vizure vlastitog djelovanja unutar aktivističkog performansa. U tekstu Protunapad, Borut Šeparović u uvodnom djelu objašnjava razliku između angažirane umjetnosti i neumjetničkog aktivizma te ukazuje na proturječnosti pojma političkog kazališta i progovara iz osobnog iskustva na primjerima svojih projekata Mladost ne opravdava besvijest i Hrvatski slučaj Hinkemann (koji nisu nikada zaživjeli), Vatrotehna i Vatrotehna 2.0, a najavljuje i svoj najnoviji projekat 55+.
  
  Tekstove o aktivizmu iz osobnih pozicija pišu i Franka Perković i Mario Kovač (bivši član gradskog Vijeća za programe urbane kulture i kulture mladih). Kovač, potaknut nelogičnostima oko djelovanja kulturnih vijeća u Zagrebu ponudio je KUFER-u projekt „najtransparentnije predstave u povijesti hrvatskog glumišta“, koji je na scenu postavio predstavu koja otvoreno progovara o nesrazmjerima financijske potpore različitim institucijama te u kojoj su sudionici pred publikom iznosili detaljnu financijsku analizu projekta i potpisivali ugovore. Iz osobne pozicije moći progovara i Ivan Mesek (bivši zamjenik gradonačelnika Čehoka za društvene djelatnosti) u tekstu Aktivizam: slučaj Varaždin. Opisujući razloge nepostojanja ikakvog aktivizma u Varaždinu u posljednjih deset godina, Mesek pokušava dati društveno-politički sažetak razloga istog te ukazuje na pojedinačne aktivističke bljeskove unutar Varaždina te najveći – manifestaciju kojom se obilježava Dan performansa PERFORM_D_ANCE. Temat se zatvara tekstom Damira Stojnića Rijeka – Istra, aktivizam – utopija koji svojim promišljanjima pokušava predložiti nove načine izbjegavanja raznih nepoželjnih kategorizacija i redefiniranja, a bez smanjivanja aktivističke učinkovitosti.
  
  U drugom tematskom sklopu pod naslovom Arhitektura i kazalište na popularno lak i čitljiv način promišlja se o problemima i mogućnostima izgradnje novih kazališnih zgrada (kao u tekstu Pawela Ploskia Od stakla i gline) ili prenamjenama postojećih (u razgovoru Laure Brevione s arhitektom Andreom Brunom Kad spomenici postanu scenografija). Dokumentarističko-informativan i teorijski potkrijepljen je tekst Višnje Rogošić Prostor Splitskog ljeta: dvije revizije u kojem upozorava na dva problema: odstupanje dramskog programa fog festivala od ambijentalnih izvedbi nauštrb estetički neutralnijih izvedbi u izvankazališnom prostoru te upitnost smisla festivala čija funkcija balansira između turističke atrakcije i ljetnog nastavljanja misije Hrvatskog narodnog kazališta, a pri tome ne ispunjava niti jednu od navedenih do kraja. Kao posljednji tekst nudi nam se Numen est Omen, razgovor Maria Kovača sa Svenom Jonkeom (pripadnikom dizajnerskog trojca Numen/ForUse) o problematici spoja dizajna, arhitekture i kazališta.
  
  U rubrici Nove knjige većina autora piše jasno, pregledno i strukturirano, predstavljajući temeljne intencije, ugrađeni korpus, stil, metodologiju te poentirajući moguće najzanimljivije dijelove čitateljima: Iva Gruić piše o Kazalištu u svom okruženju (Leykam international, Zagreb 2011) Darka Lukića, Lucija Ljubić autorica je prikaza triju knjiga: Njemačka drama u hrvatskom kazalištu 19. stoljeća (Leykam international, Zagreb 2010) Marijana Bobinca, Nosi nas rijeka (Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2011) Elvisa Bošnjaka i 100 godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909. – 2009. (Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Zagreb 2011) Ane Lederer, Martine Petranović i Ivane Bakal, a Željka Turčinović o Joško Juvančić Jupa (Dubrovačke ljetne igre, 2011) koju je napisao i priredio Hrvoje Ivanković. Najšturiji tekst s dobro zamišljenim, ali ne do kraja sprovedenim stavom donosi Jasen Boko o Povijesti drame I. i II. (Disput, Zagreb, 2011.) Erike Fischer-Lichte.
  
  Drame odabrane u ovom broju su Vincent, Olje Lozice, nagrađene Nagradom za dramsko djelo Marin Držić za 2010. godinu i komedija u jednom činu, Leptir na anteni (prijevod Maja Peradin) Václava Havela iz 1968. godine. Osim te dvije drame u stalnoj rubrici, unutar Međunarodne scene objavljen je i prijevod (Jasenka Zajec) drame kineske spisateljice, Janice Sze Wan Poon Žohar koji leti kao helikopter (Poon Wai Sum). U Kazalištu pronalazimo i informativan izvještaj Ane Isaković o Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu (BITEF-u) 2011. godine, a na djelovanje istaknutih i neprežaljenih umjetnika, Marije Grgičević, Vide Jerman i Pave Urbana pomalo suhoparno i površno, podsjećaju Ozana Iveković, Mario Kovač i Hrvoje Ivanković.
  
  Uredništvo je odabirom tema, autora te različitih stilova pisanja od analitičko-kritičkih, preko znanstveno utemeljenih do onih iz osobnih iskustava i intervjua, učinilo ovaj dvobroj pristupačnim širokom krugu čitatelja, pa i onima kojima kazališna umjetnost nije primarno područje bavljenja. Razbijajući monotoniju, broj je dodatno začinjen egzotičnim temama o kineskoj sceni, romskom teatru i cirkusko-kabaretskim spektaklima, tvoreći tako cjelinu – uspjeli sklop različitih grana umjetnosti i njihovih povijesti, aktualnosti i umjetničke različitosti, a istovremeno međusobne prožetosti i nerazdvojivosti unutar i izvan kazališta.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 9. svibnja 2012.

Piše: