Ludo zabavni krimić

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Paul Pörtner, Čisto ludilo, red. Nina Kleflin

• 
  
  Gledatelji kao bitan čimbenik u oblikovanju izvedbe u svim interaktivne kazališne predstave koje sam dosad imao prilike vidjeti bili su inkorporirani u okviru traženja novih mogućnosti izraza u okviru scenskog modernizma, avangardizma ili eksperimenta. Čisto ludilo pak tu je osnovnu situaciju počelo neočekivano koristiti u okvirima američkog komercijalnog teatra proširujući mogućnosti stvaranja zabave. No, dramatičar koji je 1963. u svojoj drami Scherenschnitt oder Der Mörder sind Sie zamislio temelje radnje ovog komada i njeno mijenjanje ovisno o raspoloženju publike – izvan granica svoje domovine ne pretjerano poznati Nijemac Paul Pörtner (1925.-1984.) bio je jedan od mnogih mladih europskih kazalištaraca koji su tih šezdesetih godina radikalnim eksperimentima nastojali pronaći puteve novog kazališta.
  
  Jesu li njujorški glumci Marilyn Abrams i Bruce Jordan kao interpreti, ali i kao izvršni producenti (a Jordan i kao redatelj) 1978. u prvom postavljanju (i adaptaciji) tog Amerikancima potpuno nepoznata komada na ljetnom festivalu u Lake Georgeu također težili inovacijama ili su odmah ustrajali na zabavljačkom potencijalu Pörtnerovog predloška možda je manje važno od činjenice da su uspjeli oduševiti široku publiku i postići nevjerojatan uspjeh s tom u američkom teatru najdugovječnijom dramskom predstavom. A taj su izvanredan poslovni uspjeh dodatno proširili i otkupom autorskih prava na Pörtnerov tekst koji se u njihovoj obradi (koja ne samo da predviđa nego i potiče lokalizacije i osuvremenjivanja) igrao u brojnim kazalištima širom svijeta i stigao ovog proljeća i do zagrebačke Komedije.
  
  Taj Veseli krimić sa škarama kako mu glasi podnaslov zove se Čisto ludilo (Shear Madness prema Abramsu i Jordanu) što je ujedno i naziv frizerskog salona kojeg je kombinacijom prozračnosti i stanovitog odmaka od uobičajenosti funkcionalno koristeći sav prostor Komedijine pozornice uobličio scenograf Osman Arslanagić. Vizualnoj privlačnosti pripomogli su i kostimi Marije Šarić Ban koji kombiniraju prepoznatljivo današnju odjeću s neobičnim pomacima u boji ili uzorku tkanine ili u njenom odnosu prema karakteru lika kao primjerice kada se po rangu viši policijski inspektor odijeva ležerno noseći crnu kožnu jaknu dok je njegov podređeni odjeven u odijelo kojem tek neki sitni detalj narušava tipično činovnički izgled.
  
  U takvom salonu zabavnost prvenstveno ovisi o glumcima i to ne samo o njihovom umijeću oblikovanja karaktera protagonista nego i o sposobnosti komunikacije i suigre s gledateljima i njihovim pitanjima i intervencijama u tijek istrage umorstva. Vlasnik tog salona je Toni Britvić koji govori neumjereno mnogo i vidljivo je da su mu njegove tirade koje se asocijativno naslanjaju na repliku sugovornika daleko važnije od njegovog posla. Jedan od danas nedvojbeno naših vodećih komičara Vid Balog naizgled ide linijom manjeg otpora izvodeći humor iz karikiranog Britvićevog gej ponašanja, ali se vrlo brzo otkriva virtuozno poigravanje u kojem se takva komičnost očitava kao maska Britvićevog opasna i osvetoljubiva karaktera s dva potpuno oprečna načina ponašanja, jer još upečatljivije u Balogovoj interpretacije djeluju povremene eksplozije bijesa, posebice kada se sjeti vlasnice kuće, nekada slavne pijanistice koja stanuje iznad salona i čije ga vježbanje na glasoviru izluđuje. To međutim želi zanijekati i predstaviti sebe nespretnim nevinašcem nakon što stara dama bude ubijena. Slična dvojnost ili višeslojnost određuje i ostala lica, što pripomaže njihovoj zanimljivosti i životnosti, a ujedno ističe i jednu od bitnih tema komada koju gledatelji i sami imaju prilike iskusiti – da ono što smo vidjeli ne mora nužno značiti i da će zaključci koje ćemo iz toga izvući biti točni.
  
  To potvrđuju i tri moguća kraja predstave koja ovise o tome koga će glasovanje publike odrediti kao krivca, a da bi svi bili gotovo podjednako sumnjivi zaslužni su uz tekst koji gotovo podjednako raspoređuje indicije o krivnji i glumci koji moraju biti podjednako uvjerljivi, a barem jednako i redateljica Nina Kleflin koja uz precizno vođenu radnju u brzom ritmu mora paziti da uza svu različitost interpretacija niti jedan od glumaca svoju igru ne prenaglasi tako da svi glasaju za njega kao ubojicu. Frizerka Barbara Mardešić zaposlena u salonu i svojom odjećom, a i izgledom s dominantnom frizurom izrazito modre boje u prvi mah djeluje kao praznoglava i površna djevojka, ali vrlo uvjerljiva Nina Kaić Madić u toj ulozi u pravom trenutku i pravim tonom ubaci koju duhovitu ili kritičku opasku pokazujući da Barbara ima mnogo više pameti i znanja no što želi pokazati, što će kasnije i nju učiniti jednom od sumnjivih za umorstvo, pogotovo kada se otkrije da ona možda i ima najjači motiv za taj čin.
  
  Jasna Palić Picukarić poigrava se teatralnošću koja naglašava lažnost slike koju stalna mušterija gospođa Shubert nastoji stvoriti o sebi kao pravoj dami dok se očito radi o ženi iz kruga novih profitera. Njeno pretvaranje moglo bi biti i najsumnjivije, ali ona jedina ima neoboriv alibi, pa se tako otkriva da laži trebaju tek prikriti njezin pravi društveni status i seksualne avanture. Na premijeri je Eduarda Laurenčića, antikvara bez većih sredstava, ali i skrupula koji očito ima bliski odnos s Barbarom vrlo uspjelo tumačio Damir Poljičak (alternacija mu je renomirani Igor Mešin). Poljičak je Laurenčićevu posebnost izgradio na suzdržanim gestama dojmljivo ih koristeći kao sredstvo za stvaranje tajnovitosti oko te osobe koja također predstavlja sebe važnijom no što jest, ali koja je zbog zainteresiranosti za antikvitete iz doma ubijene također sumnjivac.
  
  Pronaći ubojicu pokušavaju ne baš pretjerano bistri inspektori. Damir Lončar kao nadređeni komiku gradi na opreci između povremenih proplamsaja policijskog instinkta i potpunog pomanjkanja opće kulture, ali vrhunac interpretacije doseže u iznimno dobroj komunikaciji s gledateljima uspijevajući na vrlo kompetentan način usmjeravati cjelinu predstave. Saša Buneta kao njegov naivni i zbunjeni pomoćnik ozbiljnošću kojom izgovara i najveće bedastoće uveseljava publiku komičnim upotpunjavanjem slike nesposobne policije što će gledatelje zasigurno razveseliti ne samo zabavnošću nego i osjećajem da oni zapravo mogu točnije i preciznije voditi istragu od onih kojima bi to trebao biti posao.
  
  Zadovoljstvo kojim zrače svi glumci u tom poigravanju između privida i istine očito prelazi i na dobro raspoložene gledatelje, a izvanredna uigranost čitavog ansambla i njegova pripremljenost na najrazličitije promjene koje može donijeti interakcija s gledalištem neprijeporno su zasluga sigurne režije Nine Kleflin koja se očito i sama s radošću poigravala preciznim redateljskim rješenjima koja djeluju poput vrhunske improvizacije. Sve to rezultiralo je ludo zabavnom predstavom kao novim uspjehom Komedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2012.
  
  Paul Pörtner
  Čisto ludilo
  redateljica Nina Kleflin
  premijera 4. svibnja 2012.
  scenograf Osman Arslanagić, kostimografkinja Marija Šarić Ban
  izvode: Vid Balog (Anton Toni Britvć), Nina Kaić Madić (Barbara Mardešić), Igor Mešin / Damir Poljičak (Eduard Laurenčić), Damir Lončar (Inspektor Nikola Obrvan), Saša Buneta (Inspektor Saša Buneta), Jasna Palić Picukarić (Gospođa Shubert)

Piše: