Posljednja ovosezonska dramska premijera splitskog Hrvatskog narodnog kazališta bila je na velikoj sceni izvedena drama suvremenog američkog pisca i dramatičara Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf?. Režija te glasovite američke psihološke drame povjerena je zagrebačkoj redateljici Vlatki Vorkapić. Teška i opora bračna i životna priča, kojom je Albee, u vrijeme kad je postavljena na brodvejskom Billy Rose Theatreu početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, šokirao američku kritiku i publiku, pokazala se i u splitskom uprizorenju živom i aktualnom.
Radnja komada odvija se u svega par sati u gluho doba noći isključivo kroz inteligentne, opasne i grube dijaloge dvaju bračnih parova intelektualaca: stariji par (čine ga cinik George, profesor povijesti, i njegova supruga alkoholičarka Martha, rektorova kćer) nakon fakultetske zabave u svoj dom i svoje neurotične i zapretene dugogodišnje odnose i frustracije, uz puno alkohola, uvlači i uspijeva isprovocirati mladi bračni par (znanstvenika i profesora biologije Nicka i njegovu suprugu Honey) razotkrivajući bez milosti sva njihova ogorčenja, neostvarene ambicije, slabosti, strahove i čežnje.
Redateljica Vlatka Vorkapić znalački je i suptilno odradila posao unatoč činjenici da joj splitski dramski ansambl, stjecajem objektivnih okolnosti, nije baš pružao mogućnost odabira jakih glumačkih osobnosti. Predstavu je postavila na dva plana: u prvom je dnevna soba u kojoj se odvijaju središnji i žestoki dijaloški i fizički sukobi, a u drugom prizori koji se odvijaju u sporednim dijelovima stana (kuhinji, toaletu i na balkonu), u kojima je, vješto koristeći i svoje filmsko redateljsko iskustvo, slow motionom s pravom mjerom naglasila paralelne, ništa manje opasne šale i igre odraslih.
Ono što u splitskom uprizorenju nedostaje, a najvažnije je, izostanak je prave glumačke snage. Jer, u Albeejevu kultnom tekstu (dovoljno je sjetiti se filmske verzije djela s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u ulogama Marte i Georgea iz 1966. godine u režiji Mikea Nicholsa, koji je osvojio pet Oscara, uključivši i onaj za glavnu žensku ulogu za Elizabeth Taylor) upravo su glumci sâm epicentar bračnih tektonskih poremećaja. No umjesto potresa, do splitske publike stizala je tek mukla, udaljena i već zaboravljena grmljavina.
Iako je drugi dio predstave dinamičniji od prvoga, glumci nisu dosegnuli visoku razinu koju taj tekst inteligentnih i psihološki iznijansiranih dijaloga imperativno traži. Najbolje se u ulozi Georgea, ali tek u drugom dijelu predstave, snašao Žarko Radić, a Ksenija Prohaska kao Martha tek djelomično, temeljeći svoju ulogu više na fizičkom nego psihološkome. Vladimir Posavec Tušek kao Nick također je ostao blijed, dok se Anastasija Jankovska kao Honey, nažalost, ni u ovoj predstavi nije uspjela izvući iz klišeiziranoga obrasca naivne plavuše.
Prijevodu Gordane V. Popović mogu se naći brojne zamjerke, a i glumci su lošom akcentuacijom unijeli iritirajuću kakofoniju u to ionako zgusnuto i zahtjevno dramsko pismo. Vrlo dojmljiva i funkcionalna, premda na dvije razine, bila je jednostavna prevladavajuće crno-siva scenografija Tanje Lacko, koja je ujednačeno odradila i kostimografski dio. Odmjerena je bila glazba Ivanke Mazurkijević i Stanislava Kovačića, kao i diskretno svjetlo Zorana Mihanovića.
Pravo je pitanje je li se Virginije Woolf trebalo prestrašiti i prije odluke o stavljanju na repertoar s obzirom na ionako oslabljen dramski ansambl splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta, koji će se teško u dogledno vrijeme oporaviti od preranih odlazaka svojih članova, među kojima je i Ante Čedo Martinić, bivši ravnatelj Drame, koji je i sam namjeravao i želio biti jedan od protagonista u uprizorenju tog znamenitog djela, ali ga je smrt, nažalost, u tome osujetila.
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 27. travnja 2012.
Edward Albee
Tko se boji Virginije Woolf?
redateljica Vlatka Vorkapić
premijera 12. travnja 2012.
prijevod Gordana V. Popović, dramaturginja Dubravka Lampalov, scenografkinja i kostimografkinja Tanja Lacko, scenska glazba Ivanka Mazurkijević i Stanislav Kovačić, oblikovanje svjetla Zoran Mihanović, oblikovanje zvuka Tomislav Luetić
izvode: Ksenija Prohaska (Martha), Žarko Radić (George), Anastasija Jankovska (Honey), Vladimir Posavec Tušek (Nick)
