Samodovoljnost scenskih atrakcija

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Anton Pavlovič Čehov, Platonov ili Drama bez naslova, red. Samo M. Strelec

• 
  
  Uz gromoglasne zvuke hita iz 1985. Life is Life grupe Opus na pozornici se ukazuje scenografija Vasilije Fišer – dno i strane bazena iz kojeg je ispuštena voda, iako proscenij ipak tvore dva u prvi mah nevidljiva plitka vodena prostora u kojima će se neki likovi komada okupati, u njih puštati brodiće ili urinirati. Tako nagrađivani slovenski redatelj Samo M. Strelec otvara svoju treću režiju u Gavelli (nakon Četvrte sestre Janusza Głowackog 2007. i Duha Margaret Edson 2010.) – izvedbu prve sačuvane drame Antona Pavloviča Čehova Platonov ili Drama bez naslova u prijevodu Božidara Škriteka i adaptaciji Tamare Matevc koja je zadržala jedva trećinu originalnog teksta, iako i takva inscenacija traje preko dva i po sata. Taj tekst je veliki dramatičar napisao u ranoj mladosti, a potom ga uništio da bi se kasnije ipak pronašla kopija koja je tiskana 1923. (gotovo dvadeset godina nakon autorove smrti).
  
  Iako su se nakon tog objavljivanja vodile mnoge rasprave o njezinoj vrijednosti, ona je nedvojbeno intrigantna po tome što sadrži gotovo sve teme koje je Čehov uobličio u svojim remek-djelima, ali i zato jer ju je gotovo nemoguće izvesti u cijelosti (to bi moralo trajati oko osam sati) pa ju je legitimno tretirati kao zanimljiv materijal za vrlo osobnu interpretaciju. To posebice može zanimati predstavnike kazališta u kojem je režija nadređena tekstu kojim se služi da bi ostvarila isključivo autorsku kreaciju redatelja. Iako je u posljednjih šezdesetak godina bilo razdoblja u kojima se preferiralo baš takvo poimanje teatra, a danas nije malo onih koji pak smatraju svetogrđem bitno mijenjanje smisla dramskog teksta, ne mislim da samo opredjeljenje za jednu od te dvije koncepcije određuje uspjeh ili neuspjeh.         Zato treba vidjeti što je Samo M. Strelec koji se ovdje pokazao kao žestoki pobornik redateljskog kazališta uspio ostvariti unutar tako odabrane koncepcije Platonova.
  
  Nažalost već je uvodna scena pokazala kako njegova imaginacija ne ide dalje od pojednostavljenog ilustriranja asocijacija koje je tekst nudio. Spominjanje žege vodi do doslovne slike bazena koji bi uz to trebao ponuditi i povezivanje sa suvremenošću koje donekle nagoviještaju i kostimi Marite Ćopo koji nastoje stvoriti začudnu kombinaciju današnje odjeće (a posebice obuće) s nekim elementima kostima koji djeluju kao odbljesak negdanjih vremena. Još manje smisla i redateljske imaginacije pokazuje razapinjanje Platonova na uspravljeni madrac da bi se tako i onim rijetkim gledateljima koji to iz dotadašnjeg tijeka predstave nisu shvatili pokazalo kako se Strelec odlučio da iz Čehovljeva teksta izdvoji Platonovljev odnos prema ženama koje ga obožavaju, a on ih naziva glupačama, jer mu ne pomažu da nađe neki smisao života kojim tetura (zbog stalne i obilne konzumacije alkohola i ne samo figurativno) između Don Juana i tipičnog kasnijeg čehovljanskog junaka – intelektualca koji se guši u provinciji. Life is Life najvjerojatnije je doslovno glazbeno objašnjenje za takvu ispraznost življenja koja se po Strelecu nije promijenila u sto trideset i nešto godina koliko je proteklo od nastanka Čehovljevog teksta do danas, a Hurt Johnnya Casha na kraju još doslovnije i to više tekstom no melodijom ilustrira ono što Strelec nije uspio do kraja izraziti režijom (vjerojatno je on sam izabrao glazbu, jer na programu nije naznačeno tko je to učinio).
  
  U takvom neosmišljenom nizanju scenskih efekata gledatelj ne može previše uživati, a povremene trenutke zadovoljstva može mu pružiti vrlo dobar Gavellin brojan glumački ansambl koji uspijeva ostvariti pojedine vrlo uspjele scene, nabijene iskrenom strastvenošću i međusobnom dramskom napetošću, ali kako se redatelj uglavnom nije bavio usklađivanjem jakih, no ponekad i vrlo različitih glumačkih osobnosti i načinom glumačke (su)igre nego prvenstveno režijskim atrakcijama, gotovo ni jedan interpretatorski uzlet nije bio bez povremenog pada. Tako je Živko Anočić u naslovnoj ulozi pokazao da je itekako sposoban odigrati kompleksnog dramskog protagonista i da njegova scenska karizma može sugestivno djelovati na publiku tako da prihvati čak i redateljski i tekstualno nedovoljno pripremljena nagla zaljubljivanja protagonistica u njega. Međutim u takvoj koncepciji komada Platonovu nedostaje prave motivacije za odnose prema drugim likovima i sukobljavanje sa sredinom, pa to Anočić rješava naglašavanjem protagonistova pijanstva koje djeluje prilično uvjerljivo ali i ponešto monotono, a uz to i slavonski naglasak možda može pridonijeti autentičnosti takvih scena, ma da ne i u predstavi u kojoj ostali glumci koriste književni govor.
  
  Njegova glavna antagonistica Bojana Greborić Vejzović kao generalica Vojniceva virtuozno vlada situacijom u kojoj kao mlada i lijepa udovica svoje ženske čari koristi da bi održala raskošan način života i u razdoblju u kojem sve više zapada u dugove. No, znatno je manje uvjerljiva u pokazivanju snažnih osjećaj kao razočarana i povrijeđena Platonovljeva ljubavnica, a redateljeva pomoć je opet jedno prvoloptaško rješenje – potpuno obnaživanje lijepe glumice (možda i s primišlju o tome kako će to naći prostora i u onim brojnim medijima koji nisu zainteresirani za prikaze kazališnih predstava). Nasuprot tome Dijana Vidušin kao Sofja, Platonovljeva studentska ljubav, udata za njegovog prijatelja, a spremna s Platonovom otputovati, te Ivan Bolanča kao njegova supruga Saša vrlo dojmljivo prikazuju patnju, ali nešto manje dopiru do gledatelja kada pokazuju zaljubljenost. Zato je možda najcjelovitiju ulogu među ženama koje gravitiraju protagonistu ostvarila Ivana Roščić kao Grekova koja je jednako uvjerljiva i u svojoj početnoj mržnji kao i u kasnijem naivnom povjerenju prema Platonovu.
  
  Muške uloge uglavnom nisu toliko obimne, a najkompleksniju – generaličinog brata Vojniceva Hrvoje Klobučar je iskoristio za efektno (iako ne uvijek do kraja osmišljeno) prelaženje iz krajnosti u krajnost potpuno različitih raspoloženja. Većina ostalih su epizode koje se uglavnom formiraju prema jednom prevladavajućem svojstvu pojedinog lika. To je rezultiralo vrlo uspjelim epizodama vrsnih glumaca, međutim problem je bio u njihovoj raznorodnosti i očitoj redateljevoj nezainteresiranosti da ih barem donekle uskladi, pa je primjerice Zoran Gogić bio vrlo uvjerljiv u svojem odmjerenom realističkom portretiranju bogatog Porfirija, dok je Filip Križan kao njegov sin svoju interpretaciju gradio na potpunom karikiranju, dok su Ranko Zidarić i Filip Šovagović vrlo dobro korespondirali s publikom, iako su ponavljali neka svoja ranija glumačka rješenja koja nisu imala previše dodirnih točaka s ovom predstavom.
  
  Iako Strelec svojom režijom nije uspio objediniti sve te raznorodne elemente u jedinstvenu i cjelovitu predstavu, ipak je zanimljivost, pa i vrijednost nekih od tih elemenata povremeno uspijevala zainteresirati gledatelje tako da je izbjegnuta najveća slabost scenske izvedbe – dosada. No, konačni dojam o Platonovu nije pozitivan, jer je njegov najveći uspjeh ipak tek u dokazivanju da Gavella ima glumački ansambl koji može vrlo uspješno ostvariti velike i složene predstave, a zašto je njih unatoč tome premalo pitanje je o kojem bi vodstvo kazališta možda ipak trebalo ozbiljnije promisliti i preispitati svoje kriterije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. travnja 2012.
  
  Anton Pavlovič Čehov
  Platonov ili Drama bez naslova
  redatelj Samo M. Strelec
  premijera 20. travnja 2012.
  prevoditelji Božidar Škritek i Borislav Mrkšić, adaptacija teksta Tamara Matevc, dramaturški suradnik Dubravko Mihanović, scenografkinja Vasilija Fišer, kostimografkinja Marita Ćopo, obilkovatelj svjetla Zdravko Stolnik, slikarski radovi Marta Crnobrnja, fotografije Tone Stojko, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Snježana Majdak, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Bojana Gregorić Vejzović (Ana Petrovna Vojniceva), Hrvoje Klobučar (Sergej Pavlovič Vojnicev), Dijana Vidušin (Sofja Jegorovna), Zoran Gogić (Porfirij Semjonovič Glagoljev 1), Filip Križan (Kiril Porfirevič Glagoljev 2), Siniša Ružić (Gerasim Kuzmič Petrin), Filip Šovagović (Pavel Petrovič Ščerbuk), Ivana Roščić (Marja Jefimovna Grekova), Dragoljub Lazarov (Ivan Ivanovič Trilecki), Janko Rakoš (Nikolaj Ivanovič Trilecki), Sven Šestak (Timofej Gordejevič Bugrov), Živko Anočić (Mihajlo Vasiljevič Platonov), Ivana Bolanča (Aleksandra Ivanovna (Saša)), Ranko Zidarić (Osip), Perica Martinović (Katja)

Piše: