Lavov izbor

Zagrebačko kazalište mladih: Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot, red. Ivan Popovski

• 
  
  Prošle je sezone u berlinskom Volksbuhneu Frank Castorf postavio Kockara stvarajući u somnabulnoj montaži proze Dostojevskog, vlastitih fobičnih logoreja i uživo snimljenih filmskih materijala bolno suvremenu parabolu o terminalnim stadijima bolesti društva u kojem živi. Hazarderska ovisnost o zgrtanju, paničan strah od gubitka kontrole, ljubav prema novcu ili usprkos njemu, klaustrofobija pojedinca okruženog strancima, sve je to kod Castorfa zvučalo kao da nam je Dostojevski zaista suvremenik, izravno i pankerski beskompromisno. Zagrebačko kazalište mladih, čiji položaj u hrvatskim okvirima nameće usporedbe na najvišoj razini, svoga je Dostojevskog napravilo s puno manje stvaralačke hrabrosti i uz višak redateljske rutine svodeći neugodne žalce suvremenosti na sjenčanje skica iskričavih ruskih karaktera i koncentrirajući dramsku napetost na neprecizno postavljen četverokut intimnih suodnosa.
  
  Ivan Popovski nakon Vasilija Senina, drugi je redatelj izašao iz kabanice Pjotra Fomenka koji je dobio priliku za rad u Zekaemu, s približno istim krajnjim rezultatom. I Senin i Popovski, kao i mentor im, sposobni su redatelji ukotvljeni u tradiciju, bez želje za vidljivijim estetskim ili etičkim iskorakom, a ta tradicionalistička crta dodatno se podebljava ziheraškim odabirom Zekaema, koji je, kad su Rusi u pitanju, uvijek vezan za željezni ruski repertoar. Popovski je Idiota tako zamislio vrlo slično kao što je onomad Senin postavljao Anu Karenjinu, klasično, mizanscenski vješto, ali bez pravog razloga i režijskog argumenta. Prvi i najveći problem Idiota vrlo je neujednačena i površna dramatizacija samog redatelja, koja se u prvom činu povodi za brbljavom, horizontalno postavljenom proznom ljepotom i širokom lepezom zavodljivih likova, a u drugom dijelu pokušava napraviti vertikalni pomak u metafiziku zgušnjavajući radnju na četverokut Miškin – Aglaja – Nastasja – Rogožin.
  
  U tim dvama, slabo povezanim dijelovima melodramatski potencijal laviranja Nastasje Filipovne između Miškina i Rogožina te završni zaplet, u kojem se u spomenuti trojac nasilno i neargumentirano ubacuje Aglaja, potpuno je ovladao dramatizacijom pa su svi mogući proboji suvremenosti ostali začepljeni sapuničastim šećerom. Drugi je temeljni problem koncepcija naslovnog lika, Kneza Miškina, koji u viziji Popovskog prakticira dobrotu samu po sebi, ali bez izraženog straha od vrlo izvjesnog gubitka kontrole, što taj kompleksni lik pojednostavljuje do krajnjih granica. Miškin, koji nije napravljen alatima estetike rizika, te pretjerano objašnjavajuća radnja, koja od svih slojeva romana u prvi plan izbacuje onaj melodramatski, omogućila je pitku i lepršavu predstavu, koja ipak ne dotiče ni malen dio problemskih polja prisutnih u proznom pismu Dostojevskog.
  
  Zagrebački Idiot ipak nije bez dobrih strana, gledajući prvenstveno vizualnu glazuru i velik broj iznimno vješto izrađenih glumačkih minijatura. Popovski je prosuo teatarsku magiju po svim pravilima zanata (tu cijuk violine, tamo zapuh dima), precizne i dopadljive kostime osmislila je Doris Kristić, a ni minimalistička i funkcionalna scena Nine Bačun nije odmagala ukupnom dojmu. Ipak, najveća kvaliteta predstave, kao i u mnogo slučajeva kad zakaže većina ostalih stvari u Zekaemu, raspoloženi je i moćni glumački ansambl, koji je s velikim veseljem iskonstruirao široku paletu osobenjaka iz radnje romana. U velikom broju vrlo ujednačenih rola istakli su se duhovit i pogođeno karikaturalan Pjer Meničanin kao stari Ivolgin, Filip Nola, koji njegova sina Gavrilu sjajno igra neočekivanim mikrogestama živčanog rastrojstva, Ksenija Marinković kao Elizaveta Prokofjevna, groteskno autoritetna majka, žena, Ruskinja te Sreten Mokrović, koji zarazni cerek Ferdiščenka precizno i vehementno donosi kao gorku porugu svekolikom propadanju.
  
  Jadranka Đokić imala je zbog neujednačene dramatizacije nezasluženo tešku zadaću da Aglaju iz brbljave djevojačke epizode izdigne do aktivnog dramskog aktera, što joj je ponajviše uspjelo u minuciozno izvedenom, glumački virtuoznom duetu s Miškinom na vrtnoj klupici. Goran Bogdan Rogožina je donio srčano i uvjerljivo, ali jednodimenzionalno, ne nalazeći načina kako animalnoj prirodi toga lika pridodati i onu teško objašnjivu, mističnu privlačnost, dok je Nina Violić s Nastasjom Filipovnom uspjela unatoč melodramatskom diktatu oblikovati najživotniji lik u cijeloj predstavi. Njezina je Nastasja u isto vrijeme koketna gospođica željna pažnje, ali i gotovo brehtijanski očuđena analizatorica vlastite nesreće pa je nadmoćna ironija kojom u točno određenim razmacima oplahuje svoju želju za smirenjem na trenutke izgledala neugodno uvjerljivo. Last, but not least, treba spomenuti i mladog Zekaemova prvaka Frana Maškovića, koji je s Miškinom dokazao da je u budućnosti spreman za najveće zadatke. Mašković kao Lav Nikolajevič Miškin nosi predstavu u energetskom smislu, njegov glumački aparat podnosi miškinovsku dobrotu po sebi bez karikaturalnih viškova, tek s minimalnom ekspresijom, ali Maškovićevu Knezu nedostaje psihološke profiliranosti, kojom bi nas kao publiku zabrinuo mogućim gubitkom kontrole. Bez tog straha i bez mogućnosti iole vidljivog aktualiziranja, s rutinerski pojačanim melodramatskim potencijalom, zagrebački Idiot prije bi se, parafrazirajući trenutačni televizijski bestviewer, mogao nazvati Nastasjinim, ili Lavovim izborom.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 7. travnja 2012.

Piše: