O nasilju treba govoriti

Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca i HKD teatar Rijeka: Vedrana Rudan, Dabogda te majka rodila, red. Tatjana Mandić Rigonat

• 
  
  Kada bismo živjeli utopiju, psihijatri i estetski kirurzi ne bi imali posla, pisci ne bi imali o čemu pisati... i tome slično, i tako dalje. Pitanje je bismo li uopće bili svjesni koliko smo sretni. Svijet u kojem živimo nije utopijski, oko nas i u nama sve vrvi od tuga, nesreća i razočaranja kojima mjerimo sreću. Ali zato utopiji neprestano težimo i pokušavamo je izgraditi unutarnjim ili izvanjskim iluzijama. S jednima i drugima obračunava se autorski tim predstave Dabogda te majka rodila, nastale u koprodukciji Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i HKD teatra u Rijeci. Njihova je druga suradnja rezultirala predstavom za malu scenu, za bliski kontakt s publikom na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. A i tema nam je bliska, toliko svakodnevna da je potisnuta na marginu.
  
  Odnos majke i kćeri glavna je tema romana provokativne riječke spisateljice Vedrane Rudan, a onda i dramaturginje i redateljice iz Beograda Tatjane Mandić Rigonat. Šezdesetogodišnja žena koja je godinama kroz život išla čvrsto držeći kormilo u svojim rukama smješta onemoćalu majku u dom za starije osobe („Jesmo li samo umorne žene koje trebaju mir?“). U tim se trenucima prošlost, život uz oca zlostavljača i majku alkoholičarku, vraća u silnom naletu rušeći sve godinama pažljivo podizane brane. Međutim, središnja tematska linija dodiruje čitav niz, uglavnom patoloških, međuljudskih odnosa. Prije svega obiteljske odnose u različitim kombinacijama, ali, primjerice, i prijateljstvo među ženama („žena je ženi muškarac“) ili odnos pružatelj usluge – klijent. Uz malu galeriju ženskih likova otvara se niz životnih drama uz koje bismo brzo potonuli u ponor beznađa kada ne bi bilo duhovitosti i dobre doze humora u ironiji i apsurdu svakodnevice. Zapravo, prepoznavanje situacija, likova, sudbina ili emocija, u osobnom ili susjedovu životu, temeljni je pokretač emotivne reakcije gledatelja.
  
  Roman u kojem se sadašnjost neprestano i na razne načine isprepliće s prošlošću Tatjana Mandić Rigonat dramatizirala je dodajući lik trudnog anđela koji neprestanim diskretnim prisustvom na sceni uspostavlja vezu kroz vrijeme, ali je istovremeno i pripovjedač i alter ego i savjest kćeri. Dodan je i zbor starica Felicita, trio neumornih pletilja, koje pjevajući komentiraju događanja. Redateljica je izabrala pjesme, primjerice, Olivere Katarine Pričaj mi o ljubavi, Dječjeg zbora Kolibri Najljepša mama na svijetu i Anice Zubović Nisam znala, čiji sadržaj u opreci s dramskim zbivanjem izaziva začudnost i smijeh. Zapravo, redateljica je majstorski izbjegla banalnost balansirajući gorke tišine životnih tragedija likova i humor te kič što nam ga svakodnevno prodaju kao ulaznicu za Utopiju. Kič vrišti sa svijetlećeg naziva doma Felicita, desetak neonskih aureola strateški obješenih nad pozornicom, ružičaste posteljine i kostima glavne njegovateljice. Inauguracijski govor američkog predsjednika Obame što ga starice prate na televiziji i čokoladna rođendanska torta simboli su istog sna o boljoj budućnosti koja će sigurno doći. Anđeli što ih nesretne žene kupuju za utjehu, kao i čitav niz stereotipnih navoda o starcima koji su kao djeca, što ih izgovara njegovateljica, sličan su oblik kupnje Apaurina za savjest.
  
  Što se glumačkih interpretacija tiče, riječ je redom o nizu emotivno vrlo zahtjevnih likova, ali režiranih vrlo precizno. Zoja Odak kao Kći prava je mjera životne muke, ogorčenosti, straha, umora, bijesa, sve do suptilne samospoznaje. U prizoru u kojem se fizički osvećuje ocu koji ju je godinama zlostavljao gotovo je opipljivo njezino razočaranje činjenicom da poslije osvete nema olakšanja, nego samo praznina. Edita Karađole izuzetno je ekspresivna Majka u teškim trenucima u kojima mora prešutjeti ono važno što bi trebalo reći. Jelena Lopatić kao trudni Anđeo zrelo se nosi s vrlo širokim rasponom emocija, od bijesa u ime svih zlostavljanih kćeri, do nježnosti i oprosta za sve majke koje čine najbolje što mogu i znaju. Biljana Torić napokon je dobila priliku dokazati da može puno više od korektne epizodne uloge i njena Želja izaziva podjednako sućut i smijeh. Slične reakcije izazivaju i Depresija i Glaukom odličnih Olivere Baljak i Andreje Blagojević. To je niz ljudskih, ne isključivo ženskih, storija koje tjeraju na razmišljanje o lažima što ih živimo i istinama o kojima ne govorimo. Uz Nenada Šegvića kao dijaboličnog oca, maestralni ženski glumački kor doveo je publiku do katarze.
  
  Vizualni okvir zadali su minimalističkom scenografijom Aleksandar Denić i funkcionalnim oblikovanjem svjetla Predrag Potočnjak. Manuela Paladin Šabanović uspješno je kostimima dodatno oblikovala likove. O psihološkim, biološkim i društvenim dimenzijama odnosa majke i kćeri uglavnom se šuti, a to je odnos koji nas životno određuje više nego bilo koji drugi, intimna drama koju svakodnevno živimo. Određuje nas bez obzira na osobni spol jer i njegova je majka/supruga/prijateljica/ljubavnica/suradnica nečija kći ili majka. Dabogda te majka rodila dobra je predstava, dobra koncepcijski i režijski, a glumački izvrsna, ali dobra prvenstveno stoga što će potaknuti na razmišljanje, na promjenu, malu emotivnu buru ili, kamo sreće, na promjenu ustaljenih obrazaca ponašanja. Neće dotaknuti samo one koji tvrdoglavo ustrajavaju na tome da ih se ono prije ili ono izvan uopće ne tiče u maloj Utopiji što su je sagradili za sebe. U svakom slučaju, o nasilju treba govoriti, u svim njegovim oblicima, jer je to jedini efikasan način borbe s njim i obrane od njega. U šutnji nasilje raste.
  
  Dabogda te majka rodila.
  Dabogda te majka rodila!
  Dabogda te majka rodila
  Bez interpunkcije, pa uzmite kako vam drago – kao kletvu ili kao molitvu.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 5. travnja 2012.
  
  Zajc off scena
  Vedrana Rudan
  Dabogda te majka rodila
  redateljica Tatjana Mandić Rigonat
  premijera 30. ožujka 2012.
  dramatizacija Tatjana Mandić Rigonat, scenografija Aleksandar Denić, kostimografija Manuela Paladin Šabanović, izbor glazbe Tatjana Mandić Rigonat, scenski pokret Ivana Peranić, svjetlo Predrag Potočnjak,  asistent scenografa Branko Cvijić, korepetitorica Nina Simčić, inspicijentica Ana Vidučić Kovačić
  izvode: Edita Karađole (Majka), Zoja Odak (Kći), Jelena Lopatić  / Aleksandra Stojaković (Anđeo (mala)), Nenad Šegvić (Otac), Marija Geml (Gospođa), Sabina Salamon (Glavna (u ružičastom, plavom, žutom izdanju)), Andreja Blagojević (Glaukom), Olivera Baljak (Depresija), Biljana Torić (Želja), Tanja Smoje (Rođena), Marija Dmejhal, Ruža Marić, Ana Radoja (Zbor starica Felicita), Meryl (Zeka)

Piše: