Zarazna energija
B Glad produkcija, Zagreb: Tom Snow – Dean Pitchford, Footloose, red. Igor Barberić – prvi rođendan
-
Footloose – lakonogi mjuzikl skladatelja Toma Snowa i tekstopisca Deana Pitchforda, premijerno je izveden prije godinu dana u Studentskom centru u Zagrebu. S obzirom na činjenicu da Zagrebu, a mogli bismo reći i Hrvatskoj, kronično nedostaju izvedbe mjuzikla, o ovoj se privatnoj produkciji slavnog brodvejskog hita (nastalog prema istoimenom filmu) već dugo govori i sluša. No budući su produkcije mjuzikla skupe, nema redovitih izvedbi Footloosea pa doslovce treba hvatati priliku da se mjuzikl, koji doista širi pozitivnu energiju i približava žanr mladoj publici, pogleda. Jedna od takvih bila je proslava prvog rođendana hrvatske postave Footloosea, 28. (i 29.) ožujka 2012.
Mjuzikl je krenuo žestoko, pjesmom i plesom, te je od početka na pozornicu unio snažnu energiju, koja do kraja izvedbe nije stala. Priča o tinejdžeru Renu koji se bori protiv zabrane plesa u zabačenom gradiću Bomontu ispripovijedana je međubrojevima koji su se većinom odvijali tijekom ili pored glazbenih i plesnih brojeva. Ideja redatelja Igora Barberića bila je, dakle, prije svega ponuditi ples i pjesmu, a tek zatim priču, koja, poput većine priča iz tog žanra, ne nosi neku veliku dubinu. Time je dobio mladenački polet i zanos koji nije jenjavao, nego je, dapače, prema kraju išao blago uzlaznom putanjom. Mjuzikl su nosile šarolike Barberićeve koreografije koje u sebi nisu donijele velik broj složenih elemenata (no, naravno, bilo je i takvih) koliko su plijenile pozornost raznovrsnošću i inventivnošću, a nadasve iznimnim izvođačkim dinamizmom.
Glavnu je ulogu Rena McCormacka nosio Nikola Milat. No u mjuziklu se njegova atraktivna pojava ne ističe previše: on je najprije (glasovno, a onda i narativno) zapravo nešto važniji dio ansambla pa se tek razvojem priče počinje osjećati kao glavni lik. Takvom dojmu pridonio je Milatov tanak i svijetao rockerski glas koji nije unio ništa posebno među glasove ostalih sudionika. Dapače, tri su Arieline prijateljice, Antonija Pintarić u ulozi Rusty, Željka Veverec u ulozi Urleen i Antonia Barišić u ulozi Wendy Jo, bile zvukovno i glumački daleko uvjerljivije. Međutim, trebalo je neko vrijeme da se radnja razvije pa je generalni osjećaj nedostatka dubine nestao ili zaboravljen.
To se nije ticalo samo Milatova glasa nego i scenografije, koju je postavila Marta Crnobrnja, a koja je (pretpostavljam) patila zbog veličine scene – cijeli je mjuzikl, naime, postavljen na prednjem dijelu pozornice, kao da odnosi naprijed–natrag, gore-dolje, visoko-nisko ne postoje. Impresivne su, međutim, bile brze izmjene kulisa (na kotačima), a naročito je impresivno bilo uprizorenje prolaska vlakova na kobnom mostu (gdje je, prema priči, poginulo četvero srednjoškolaca), koje se dijelom oslanjalo na kulisu, dijelom na igru svjetla, a dijelom na zamišljaj i dobru glumu.
Kako se radnja razvila, tako su iz mnoštva ipak postali jasni glavni likovi – Milat kao Ren McCormack i Mateja Majerle kao Ariel Moore. U drugome je dijelu predstave postalo jasno i zašto je redatelj odabrao upravo ovaj par: u plesu iznimno dinamična Majerle s nevjerojatno snažnim glasom tople boje i velikog opsega bila je oslonac cijelog mjuzikla. S druge strane, svijetao Milatov glas i siguran, za nijansu tamniji Matejin glas tako su se odlično slagali u duetima da je njihov duet u drugome dijelu ostavio bez daha i podigao publiku na noge. Pritom, Majerle je imala savršen glas za izvedbu pjesme Trebam heroja (Holding Out for a Hero), dapače, njezina je izvedba bojom i energijom bila vrlo bliska originalnoj izvedbi Bonnie Tyler.
Međutim, kao što sam spomenula, neki su sporedni likovi doista zasjali. Najprije, tu je Bojan Jambrošić u ulozi Willarda, velikog, ali sporog i nespretnog (a stoga i smiješnog) dečka s farme. Njegova je gluma nasmijavala publiku do suza (u stvari, ponekad nije morao ni glumiti, bilo je dovoljno da se samo pojavi na pozornici), a kada je napokon dobio priliku da pjeva i pleše (Mama zna), postalo je jasno da je njegov potencijal iznimno velik.
Isto je tako bilo odmah jasno da Dario Bercich u ulozi velečasnog Showa Moorea nastupom, znanjem i iskustvom daleko nadilazi ostatak ansambla. Odlična mu je partnerica bila Mirjana Sinožić (uloga Showe supruge, Vi Moore). Njoj je savršeno odgovarao lik mirne, povučene i tihe kućanice koja pokušava održati toplinu doma unatoč muževoj hladnoći i aroganciji te problematičnim tinejdžerskim godinama kćeri Ariel. No ona je i u pjevačkom dijelu bila izvrsna, čime je uspjela skrivani emotivni dio uloge izbaciti u prvi plan.
Svi su ostali nositelji sporednih uloga – Zoran Simikić kao Chuck, Lela Kaplowitz kao Ethel, Dinko Zec kao Jeter, Tihomir Kožina kao Bickle, Davor Lovrinić kao Travis, Davor Čiković kao Garvin i kao policajac, Vesna Ravenšćak kao Betty Blast, Mario Valentić kao trener Roger Dunbar, Maja Grakalić kao Eleanor Dunbar i Željko Kambić kao Wes – bili sigurni i čvrsti u izvedbi, prava potpora Mateji Majerle i Nikoli Milatu. Njihovi su nastupi bili brzi i precizni, iznimno dinamični i puni energije, što je, vjerujem, zasluga redatelja i koreografa Igora Barberića, koji je uspio okupiti ekipu ne baš sasvim profesionalnih, ali odličnih pjevača i plesača. Njihova je izvedba mjuzikla Footloose bila upravo poletna, a izvanredna je ideja da glazba i ples nikada ne staju pa čak ni kada su se izvođači poklonili publici. Svaka čast na odličnoj zamisli i njezinoj izvedbi! Nadam se samo da će profesionalna kazališta također znati prepoznati taj trud – ne samo kao zdravu konkurenciju nego i kao poticaj da svoje profesionalne predstave učestale i dignu na još višu razinu. A Footlooseu želim da, kao prava brodvejska predstava, proslavi još mnogo rođendana.
© Irena Paulus, KAZALIŠTE.hr, 30 ožujka 2012.
Piše:

Paulus