Naličje glumačkog života

5. međunarodni festival cabareta i komedije Gumbekovi dani, Histrionski dom, Zagreb, 18. – 27. ožujka 2012.: Zagrebačko kazalište lutaka i Scena Gorica, Velika Gorica, David Mamet, Život u kazalištu, red. Franka Perković

• David Mamet (Chicago, SAD, 1947) jedan je od najcjenjenijih suvremenih američkih dramatičara, kojemu je renome još 1984. potvrdila Pulitzerova nagrada za Glengarry Glen Ross. No i prije toga privukao je pozornost scenarijem za film Poštar uvijek zvoni dvaput (The Postman Always Rings Twice, 1981) redatelja Boba Rafelsona, a nakon toga su njegovi scenariji zaslužili niz nagrada, pa i dvije nominacije za Oscar. Godine 1987. s vrlo zanimljivom Kućom igara (House of Games) debitirao je i kao filmski redatelj, a nakon toga režirao je još osam uglavnom uspjelih filmova, tako da široka publika vjerojatno bolje poznaje njegov filmski nego kazališni opus.
  
  Život u kazalištu napisan je 1977., prije svih tih uspjeha, svega godinu dana nakon što su prvi njegovi komadi uprizoreni na off Broadwayu. Manje je, međutim, poznato da se Mamet ozbiljno posvetio pisanju nakon što nije uspio kao glumac, a ni kao kazališni redatelj nije bio mnogo bolje sreće. Ta su iskustva očito prisutna u Životu u kazalištu, koji je jedan od njegovih najizvođenijih komada možda i zbog toga što je stekao reputaciju svojevrsnog ljubavnog pisma kazalištu. Možda je baš zbog toga i istaknuti glumac Pero Juričić poželio proslaviti četrdesetogodišnjicu svoga rada baš tom predstavom, a svemu tome posebnu je emocionalnu notu pridala i činjenica da mu je partner u tom komadu o odnosu starog glumca koji je pomalo na odlasku i mladog koji se postupno sve više afirmira njegov sin, Filip Juričić.
  
  Međutim, kako Mametova osobna glumačka iskustva nisu bila najsretnija, to je i Život u kazalištu prilično daleko od pohvale scenskoj umjetnosti. Zato ni protagonisti nisu pretjerano simpatični, što je jasno određeno već uvodnom scenom u kojoj mladi glumac, očito se ulagujući, hvali interpretaciju starijeg kolege, koji pak pun sebe ne dopušta niti najmanju kritičku primjedbu. Zato je u Životu u kazalištu zanimljivije otkrivati neke karakteristične crte čitavog Mametova dramatičarskog opusa. To je prije svega virtuozna uporaba gotovo svakodnevnog banalnog dijaloga (rijetko pomaknutog prema stanovitoj poetičnosti), kojom precizno određuje osobnost protagonista i njihove mijene, ovisne o slijedu različitih situacija koje baš razgovorom znatno više nego preko događaja ilustriraju propadanje morala u društvu u kojem nestaju osjećaji i duhovne vrijednosti.
  
  U tako određenom teatru uspjeh ponajviše ovisi o glumačkom umijeću pred kojim ovdje stoji i dodatna zamka posebno za Peru Juričića. On ju je vrlo dojmljivo svladao ne samo efektno pokazavši kako stariji glumac tragično doživljava nestajanje iluzija o vlastitoj neprolaznoj veličini i gubi ljudsko dostojanstvo nemirenjem s tim da je njegovo vrijeme prošlo nego i uvjerljivo uobličavajući postupno sve veću glumačku nemoć lika koji tumači. Tu bi mogla postojati bojazan da će publika glumačku nemoć protagonista protumačiti kao pad u interpretaciji glumca koji ga tumači, što se, naravno, nije dogodilo. Ipak, tumač mladog glumca, također vrlo dobri Filip Juričić, iskorištava sve šanse koje prema kraju komada tekst pruža za paradiranje sve sugestivnijom glumom pa eventualna ljubomora koju komad izravno prikazuje među likovima, ali indirektno inicira i među njihovim interpretima, ovdje postaje zanemariva, jer se radi o odnosu oca i sina.
  
  No iako izgleda da su za uspjeh ovog Mametova komada jedino važni glumci, jer autor i ne daje previše naznaka o scenskom okviru, Franka Perkovac bitno je pridonijela uspjehu predstave razriješivši (u suradnji sa scenografom Miljenkom Sekulićem) efektno problem kako brzom izmjenom prizora u garderobi i na pozornici na kojoj igraju protagonisti zadržati visok ritam, a time i punu pozornost gledatelja. Veliki crveni tipično kazališni zastor u drugom planu ima funkciju pozadine, tj. zida u prizorima iz garderobe u kojima su glumci okrenuti prema stvarnim gledateljima kao prema nepostojećim zrcalima, dok bi u prizorima koji se odigravaju na sceni svojim otvaranjem prizivao u svijest imaginarnu publiku koja se nalazi iza njega. Uz to su i situacijama primjereni kostimi Marite Ćopo i promišljeni glazbeni akcenti Mate Matišića pridonijeli stvaranju zanimljive slike naličja glumačkog života.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2012. 

Piše: