Noć u muzeju

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Davor Špišić, Crne oči, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Kazalište je čudnovato mjesto, nekad može funkcionirati i kao vremeplov. Uzmimo za primjer novu premijeru u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Rane su šezdesete godine dvadesetog stoljeća, od početka rata prošlo je dvadesetak godina, a u Zagrebačkom dramskom odlučili su, pored suvremenih i svevremenih klasika kojima se inače bave, postaviti jednu predstavu o ožiljcima recentnih sukoba. Sve je napravljeno u duhu vremena – pravolinijska, melodramatska struktura komada Davora Špišića, naturalistička režijska ideja Dražena Ferenčine i uvjerljiva, filmski životna scenografija Dinke Jeričević.
  
  Priču otprilike znamo svi: Capuleti i Montecchi, Hrvati i izdajnici, pater familias koji vlastitim obiteljskim mesom hrani nacionalističke mitove, žene koje šutke podmeću papuče pod znojne noge svojih muškaraca, nesretno stradali junak i naposlijetku djeva, tanka kao breza, iritantno savršena dok je ne pokosi neizbježna tragedija. Priču, velim, znamo u osnovnim crtama, već smo puno puta sličnu vidjeli, pa znamo i otprilike u kojem će činu opaliti puška zapeta na početku – no takve su to godine, dramska literatura još uvijek unatoč modernim zapusima s istoka i zapada zna imati memljivu etno aromu zašećerene melodrame. Šezdesetih godina, s izuzetkom četvorice, petorice vizionara koji pokušavaju probijati estetske granice, i režira se ovako, sporo i doslovno, u mizanscenu koji podsjeća na seoske prizore Slavka Tomerlina, s glumcem koji tipsku ulogu igra manje-više isto u Zlatarovu zlatu i ovih dana, eto, u Crnim očima.
  
  Davor Špišić pripada u malu skupinu uistinu zanimljivih suvremenih dramatičara, ali nakon moćne i vješto napisane Alabame, izvedene na daskama istog teatra, Crne oči izgledaju kao korak natrag, linijom manjeg otpora. Svi temeljni motivi i dalje su vrlo slični kao i u prethodnom tekstu, u središtu je opet neizdrživo emotivno breme narušenih obiteljskih odnosa, sudbine malih ljudi iznakaženih velikim društvenim mijenama, ali za razliku od Alabame, koja se gleda i čita kao drama našeg vremena, Crne oči zbilja su mogle biti napisane prije pedeset godina, tek s ponekom neznatno izmijenjenom uniformom. Dramatičareva u medijima naglašena želja da napiše hommage Šovagovićevoj drami Sokol ga nije volio tu također ne pomaže previše, jer bi posveta, da bi u potpunosti ispunila svoju zadaću, trebala osim nadogradnje sadržaja sadržavati i svojevrsnu estetsku dodanu vrijednost, identifikacijsku ispravu vlastitog trenutka, što Crnim očima upadljivo nedostaje. Svima je jasno da se povijest ponavlja, da su žrtve uvijek žrtve, a da nacionalističko sljepilo isijava jednakim mrakom i četrdeset prve i devedeset prve, ali treba li zbog toga iz muzeja izvlačiti replike davno osušenih teatarskih modela?
  
  Špišićevoj drami ne može se poreći da to što radi – radi dobro: tipski junaci su osjenčani vrckavim dijalozima, s pokojom šenoinskom mračnom tajnom iz prošlosti (zaplet oko neželjenog djeteta Uroša), a odnosi su melodramatski uštimani da pod pravim kutovima postepeno razotkrivaju napukline među bliskim ljudima. Ali, dok Bošnjak u komadu Nosi nas rijeka složenu problematiku bratsko-sestrinskih suodnosa ispisuje uvjerljivo i suvremeno, a Matišić u Ničijem sinu očaj obogaljenog mladog ratnika do apsurda zaokružuje na spisateljski virtuozan način, Špišić se tim motivskim kompleksima u Crnim očima uspijeva tek staromodno približiti, bez mogućnosti da ih potentnim dramskim pismom približi suvremenosti.
  
  Tako oblikovanu dramu dodatno je prema ropotarnici povijesti približio Dražen Ferenčina, redatelj koji teorijski zamišljenu nevidljivu režiju usmjerenu glumcima i tekstu u praksi često zamjenjuje neinventivnim aranžiranjem bez vidljive iskre režijske nadogradnje. Crne oči Ferenčina postavlja kao da predstavu o hrvatskoj recentnoj povijesti radi u Zambiji pa seriju urednih dramskih prizora između gašenja i paljenja svjetla prekidaju Miloševićevi i Tuđmanovi govori, izvještaji Siniše Glavaševića, i slični svima znani markeri društvenih promjena i ratnih zločina, da i najsporiji u publici odmah povežu obiteljsku priču s političkim okvirom. Redateljska ruka je melodramatski potencijal Špišićeve drame možda mogla zaokrenuti u groteskni neonaturalizam, poput onog s kojim svoje predstave zadnjih godina zamata Alvis Hermanis, ali Ferenčina je ovog puta samo pročitao što piše. Ni manje, ali nažalost ni mrvicu više.
  
  Ovako staromodno mišljena i realizirana predstava u velikoj mjeri ovisi o raspoloženosti glumačkog ansambla, a glumci Gavelle stvarno su dali sve što je u njihovoj moći da Crne oči obrane kakve jesu da jesu. U više manje ujednačenom ansamblu u prvi su se plan probili Živko Anočić, koji junaka Tunu igra bez emotivnih viškova, s karakterističnim smislom za humor, te Olga Pakalović, tumačeći iznimno zahtjevnu ulogu svetice bez mane najživotnije što je mogla. Ipak, od svih glumačkih prinosa, najvidljiviji je bio izniman trud Darka Milasa, koji je u ulozi slavonskog patera familiasa doslovno izgarao, očigledno smatrajući Stipana krunom svoje dosadašnje karijere. Dirljivo je bilo u rutinerski režiranoj i melodramom natopljenoj predstavi gledati glumca koji vlastitu ulogu tumači furiozono i precizno, kao da nema sutra, pokazujući tako svu ljepotu i uzaludnost glumačkog zanata. I kad je dramatika zastarjela, a režija nevidljiva jer je baš i nema, jedan tko zna kakvim ludilom vođen glumac može stvar učiniti podnošljivom. Pa makar i u muzeju.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 18. veljače 2012.
  
  Davor Špišić
  Crne oči
  redatelj Dražen Ferenčina
  premijera 18. veljače 2012.
  scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Marita Ćopo, glazba Igor Karlić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, asistentica scenografkinje Petra Held, fotografije Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica Andrea Glad
  izvode: Darko Milas (Stipan), Nela Kocsis (Manda), Sven Šestak (Petar), Nenad Cvetko / Franjo Dijak (Ivan), Živko Anočić (Antun), Biserka Ipša (Elizabeta), Zoran Gogić (Milenko), Slavica Knežević (Zorka), Olga Pakalović (Jelena), Ana Kvrgić (Barica), Đorđe Kukuljica (Uroš), Sara Vručinić, Blaženko Kramar, Damir Klarić (Gosti u „Havani“)

Piše: